Cijelu noć nisam mogla dobro spavati unatoč tome što je Paris ležao kraj mene i grlio me. Bila sam nervozna zbog svega što se događalo. Doista sam razmišljala da bi bilo puno bolje da smo pobjegli iako je to bilo kukavički, a nas dvoje to sigurno nismo bili.
Okrenula sam se vidjevši da Paris i dalje mirno spava. Sinoć je zaspao prije mene, a izgledalo je kao da bi mogao nastaviti još dugo spavati. Nisam znala kako je mogao biti onako miran, kao da nije imao nikakvih briga, kao da se uopće nije odvijao rat između ljudske i demonske rase.
Ironija je bila ta da sam trebala biti na demonskoj strani s obzirom da sam bila poludemonka, ali nisam to mogla učiniti. Akademija je bilo moje sklonište, moj život, moja nada i ondje su se odvijali najljepši događaji u mome životu. Sve što sam ikada trebala, sve što mi je značilo je bilo u onoj akademiji i borit ću se do kraja da ju obranim.
Na sreću, svi učenici su otišli doma. Jasion, Diana i još nekoliko lovaca se uvjerilo da odlaze ravno na aerodrom pošto su neki pravili problema. Htjeli su biti ondje pod svaku cijenu i pomoći nam, ali mi im to nismo smjeli dopustiti. Dosta njih nije imalo niti petnaest godina i nismo ih mogli, možda, poslati u sigurnu smrt.
Samuel je odmah pozvao pomoć iz ostalih akademija u blizini našeg grada pošto je bilo moguće da bi krenuli i na njih, pa je bilo najpametnije skupiti što više ljudi kako bismo bili sigurni da će sve biti kako treba. Doista sam se nadala da će se Adonis sam predati kad vidi koliko ljudi smo pozvali, koliko nas ima, ali sumnjala sam u to. Bio je previše samouvjeren da bi popustio i bilo je moguće da je naredio građanima Grada Tame da mu se pridruže. Ili im je možda zaprijetio!
„Što je bilo?“ –iznenada me prekinuo Parisov glas.
Pogledala sam u njega, a on je pospanim pogledom gledao u mene. Odmahnula sam glavom, te se dignula sa kreveta. Stala sam kraj prozora kako bih pogledala kakvo je vrijeme bilo vani. Krajičkom oka sam vidjela da se Paris rasteže, a zatim je pospano nastavio gledao u mene.
„Je li stvarno sve u redu ili mi lažeš?“ –upitao me sumnjičavo.
„Vrijeme je za posao.“ –rekla sam mu i otvorila vrata ormara.
„Mrzim kad izbjegavaš odgovoriti na moja pitanja. U čemu je stvar?“
„Ne znam, Paris, u čemu bi mogla biti stvar! Doista se pokušavam potruditi shvatiti razlog zbog čega sam tako nervozna, ali to što bih mogla umrijeti za par dana nije uopće velika stvar, je l' da?“
Gledao me mirnim izrazom lica, a ja sam zakolutala očima i pogledala ponovno kroz prozor. Kapi kiše klizile su niz staklo udarajući i stvarajući ugodnu melodijicu. Željela sam se vratiti natrag u krevet, leći kraj Parisa i uživati u njegovom zagrljaju kao što smo to nekada znali činiti.
Nažalost, to nekada nije bilo davno. Ono je bilo do prije nekoliko dana, prije nego smo se Paris i ja odlučili vratiti ovdje. Ponekad sam željela da se nikada nisam ondje vratila. Mogli smo tada zaustaviti Adonisovu vojsku da ubije nekoliko Parisovih prijatelja iz čopora, ali onda ne bih bila ovdje i Hector nam ne bi došao javiti što se događalo.
Čula sam zvuk iza sebe, pa sam se okrenula, a Paris mi je prošao. Nježno mi je pomilovao lice, a ja sam ga poljubila i prislonila glavu na njegovim prsima zagrlivši ga.
„Neću im dopustiti da ti bilo što učine, u redu?“ –uzvratio je milovajući mi kosu.
Odmaknula sam se od njega i prostrijelila ga pogledom.
„Što je?“ –zbunjeno me pogledao.
„Što ti misliš, Paris, da sam ja damica koju treba spašavati?“ –prekrižila sam ruke na prsima. „Snalazila sam se godinama bez tebe, a i kad si ti bio ovdje znala sam što treba raditi. Nikada nisam tražila tvoju pomoć!“
„Znam... Uvijek si bila puna sebe, previše ponosna, rekao bih!“
„Tko ne bi volio imati ovakvu djevojku?!“
„Ne žalim se!“ –nasmiješio se. „Ali svejedno im neću dopustiti da ti naude!“
Zakolutala sam očima i nagnula se na zid.
„Stvar je u tome što...“ –uzdahnula sam i pogledala ga ozbiljnim izrazom lica. „Prije me nije bilo briga hoću li umrijeti ako izađem iz akademije i naletim na nekog demona, vampira ili vukodlaka. Prije nisam imala nekoga do kojeg mi je bilo stalo! Sada... Sada imam tebe i ne znam bih li mogla preživjeti da te izgubim!“
Lagano mi se nasmiješio i povukao me k sebi.
„Preživio sam ja i gore, Dita.“ –rekao je. „Jer, kao što ti već znaš, više nisam čovjek!“
„Ako te netko ozlijedi previše, Paris, mogao bi...“ –započela sam.
„Reci!“
Odmahnula sam glavom.
„Mogao bih umrijeti!“ –nastavio je. „Znam to, Dita, ali nemoj se brinuti o meni! Znam se brinuti za sebe!“
„Samo da znaš da ću uvijek biti u tvojoj blizini kako bih ti pomogla.“ –uzvratila sam.
„Znam!“ –klimnuo je glavom. „I ti znaj da ću ja uvijek biti u blizini!“
Klimnula sam glavom i nasmiješila mu se, a zatim poljubila. Kucanje na vratima nas je prekinulo, pa se Paris odmaknuo od mene i otišao otvoriti. Pogledala sam u vrata i vidjela Michaela u hodniku. Gledao je zbunjeno u nas dvoje, a zatim sumnjičavo.
„Znate li vi da je različitim spolovima zabranjeno spavati u istim sobama?“ –prekrižio je ruke na prsima.
„Kao da bi to moglo spriječiti da radimo nešto što bismo mogli raditi svugdje!“ –rekla sam.
Pogledao me iznenađenim pogledom, odmahnuo glavom i rukom prešao preko lica.
„Za deset minuta budite dolje.“ –rekao je i otišao.
***
Spuštajući se niz stepenice zajedno s Parisom, ugledala sam Jasiona i Dianu kako izlaze iz njegove sobe. Zbunjeno sam pogledala u njih dvoje i, umjesto da nastavim hodati sa svojim dečkom koji je već bio na kraju stepeništa, stala sam kako bi ih pričekala.
„Što radiš?“ –upitala sam Jasiona.
„Idem na sastanak.“ –odgovorio je.
„Ne, ne ideš!“
„Zašto?“
„Zato što sam ti već jučer rekla da ne dolazi u obzir da ideš s nama!“
„Dita...“
„Diana je trudna, Jasion! Ne mogu dopustiti da ti se nešto desi i da tvoje nerođeno dijete ostane bez oca.“
„Dita...“ –Diana je uzdahnula. „Jasion želi ići!“
„Diana, znam da znaš da nije u redu da se to dogodi i da on ne smije otići s nama!“ –pogledala sam ozbiljno u nju. „Ako ga ne nagovoriš da ostane, pobrinut ću se ja da to bude tako!“
Jasion je nešto želio reći, ali prekinula sam ga tako što sam mu stavila ruku na ustima i spustila se niz stepenice. Doista nisam željela da dođe do nečeg lošeg pošto nisam niti znala hoću li ja preživjeti, ali ja nisam trebala postati roditelj.
„Znaš da Jasion neće lako popustiti?“ –upitao me Paris hodajući tik uz mene.
„Napravit ću mu nešto zbog čega će pasti u nesvijest i zatvoriti ga negdje, pa ćemo vidjeti hoće li ići za nama ili ne.“ –slegnula sam ramenima i otvorila vrata u kojoj su se održavali sastanci.
Prostorija je bila puna poznatih i nepoznatih lovaca i vukodlaka iz Parisovog čopora. Pozdravila sam ih klimnuvši glavom i pogledala uokolo ne bih li vidjela slučajno Hectora i ostale, ali njima nije bilo ni draga. Kraj Hucha se nalazila i Eloette. Činilo mi se kao da su se njih dvoje u kratko vremena zbližili.
„Gdje je Hector?“ –upitala sam Michaela koji je stajao sa moje desne strane.
„Otišli su doma. Rekli su da će nam javiti novosti!“ –odgovorio je.
Klimnula sam i stala kraj njega. Iznenada sam čula vrisak i pogledala prema Eloette koja se držala za glavu dok ju je Huch zbunjeno držao pošto je padala prema podu.
„Što je bilo?“ –potrčala sam k njoj.
„Nemam pojma.“ –pogledao je iznenađeno u mene. „Pričala je o nečemu sa mnom, a onda se izderala i pritisnula ruke na glavu!“
„Eloette, pogledaj me!“ –prislonila sam ruke na njena ramena.
„Dolaze, Dita, dolaze!“ –derala se. „Ima ih... previše... Glava me boli! Imam osjećaj da će eksplodirati. Za sve je to kriva ona!“
„Tko ona?“ –upitao je Huch.
„Ona... Moja majka...“
Iznenađeno smo gledali u nju.
„Mama je oduvijek bila na Adonisovoj strani. Radi za njega!“ –uzdahnula je i ponovno vrisnula. „Najjača je vještica u ovom stoljeću. Stvorila je neuništiva oružja i onemogućila mi da vam pomognem. Pritisak je toliko jak da ne mogu razmišljati o magiji!“
„Luđakinja.“ –promrmljao je Huch.
„Što se događa?“ –prišla je Diana.
„Super.“ –pogledala sam u njih dvoje. „Ostanite ovdje s Eloette.“
„Što se događa?!“ –upitao je Jasion.
„Samo ostanite ovdje, ok?“ –ovoga puta se umiješao Paris.
Kad sam pogledala oko sebe shvatila sam da se samo mi nalazimo u onoj prostoriji. Pretpostavila sam da su ostali već bili ispred zgrade i čekali na nas dvoje.
„Hoćeš li biti dobro?“ –Huch je pogledao u Eloette.
„Da.“ –klimnula je glavom. „Idite!“
Uzdahnuo je i odmaknuo se od nje. Izašao je zajedno s Parisom iz one sobe. Krenula sam za njima kad me nečija ruka zaustavila. Okrenula sam se i vidjela Eloette kako me drži.
„Što je?“ –upitala sam ju.
„Ako bude bilo potrebno...“ –uzdahnula je i odmaknula pogled. „Ubij ju!“
„Hoću!“
Nisam ni mogla zamisliti kako se osjećala u onom trenutku. Ja nikada nisam upoznala svoju majku, ali znala sam da bi mi bilo užasno tražiti nekoga da ju ubije samo kako bi tada ljudska rasa preživjela. Uzdahnula je, a ja sam klimnula glavom i istrčala iz sobe kako bih se pridružila ostalima. Vidjela sam vukodlake u dvorištu, kraj lovaca. Paris i Huch stajali su na stepeništu, kraj Samuela i Michaela, razgovarajući o nečemu s njima, pa sam im se pridružila.
„Koji je plan?“ –upitala sam.
Pogledali su me u tišini, a ja sam šokirano gledala u njih.
„Nema plana?!“ –uzviknula sam.
„Nitko nam nije rekao da će tako brzo napasti.“ –objasnio je Samuel.
„Svejedno ste trebali razmišljati o planu!“ –uzdahnula sam, a zatim osjetila vibraciju u džepu.
Popipala sam ih, izvukla mobitel iz njega i ugledala Hectorovo ime na ekranu.
„Reci.“ –javila sam se nervozno.
„Dolaze!“ –rekao je.
„To smo već znali! Gdje ste?“
„Na putu. Pazi se.“
„Također.“
Uzdahnuo je i spustio slušalicu, a ja sam stavila mobitel natrag u džep i pogledala u lovce i vukodlake koji su čekali znak za polazak u boj. Nikad nisam očekivala da ću sa devetnaest godina prisustvovati ratu između Grada Tame i grada u kojemu sam odrasla. Uvijek sam se nadala da do toga neće doći, ali nada je kurva.
„Idemo.“ –rekla sam i potrčala niz stepenice.
„Dita!“ –uzviknuli su za mnom.
Nisam namjeravala stati. Namjeravala sam nastaviti trčati jer sam znala da nema više vremena za razmišljanje. Bili su u blizini, a nisam htjela da unište akademiju koju smo svi jako voljeli. Krajičkom oka sam primijeti ostali trče za mnom, a primijetila sam i Parisa.
„Stvarno ne razmišljaš.“ –promrmljao je ljutito.
„Ne treba ti puno da razmisliš prije nego što kreneš u smrt!“ –rekla sam.
Zakolutao je očima, pretvorio u vuka i nastavio trčati sa svojim čoporom. Bili su puno brži nego mi ljudi. Bila sam toliko nervozna dok sam trčala da sam osjećala kako mi srce kuca i u grlu, a mrzila sam taj osjećaj. Odmahnula sam glavom.
„Pravilo broj šest...“ –Parisove riječi odjekivale su mi u glavi. „Nemoj se nikada bojati!“
Uvijek sam se trudila biti hrabra, pokušavati ne razmišljati o lošim stvarima, o tome kako bi mi se nešto loše moglo dogoditi, ali nisam mogla ne razmišljati o tome. Stvari su se promijenile otkad sam postala Parisova cura, otkad sam imala razlog ostati živa.
Primijetila sam kako se glavna vrata otvaraju, a u daljini sam vidjela ogromnu vojsku demona, vampira i vukodlaka. Čudan mi je osjećaj prošao tijelom kad sam to ugledala jer nisam očekivala da će ih biti onoliko.
Naravno, kao što sam mogla pretpostaviti, Adonis ih je natjerao da im se pridruže uz pomoć Eloettine majke koja ih je začarala. Mnogi će onog dana umrijeti, mnogi će ostati bez važne osobe u svome životu, a jedan jedini čovjek je morao platiti zbog toga.
Izvukla sam pištolj iz futrole i istrčala iz dvorišta. Ugledala sam Hectora i ostale u blizini, pa sam potrčala k njima.
„Jesi spremna?“ –upitao me Hector. „Ovo neće biti lako, Dita.“
„Je li svima lako krenuti u rat, Hector?“ –odgovorila sam mu pitanjem.
Uzdahnuo je.
„Bilo bi vrijeme da Adonis plati za ono što je učinio.“ –rekao je Deimos. „Ako umrem, znajte da mi je bilo drago družiti se s vama.“
„Ne pričaj gluposti!“ –Nemesis ga je ljutito odgurnula u stranu. „Razbit ću te ako ti se nešto desi, ok?“
Zakolutao je očima.
„Vrijeme je.“ –upozorio nas je Tanatos.
Duboko sam uzdahnula, zaklopila oči i pokušala se smiriti. Znala sam da nervoznom neću ništa postići i da će mi biti još gore ako budem razmišljala o tome. Kad sam otvorila oči ugledala sam vojsku sve bliže. Vukodlaci su već trčali prema njima dok su lovci stajali na mjestu uperenim pištoljima, puškama i raznim hladnim oružjima u njih. Čekali su Samuelov znak da počnu pucati dok su vukodlaci pratili Parisov.
Samuel je spustio ruku, a to je inače bio znak. Lovci su počeli pucati. Pucnjevi su odjekivali šumom, a neki građani Grada Tame podali su mrtvi na podu. Potrčala sam prema njima i počela pucati na koga god sam stizala kako bi ih se što prije riješila. Svako toliko bi me netko od njih uhvatio, ali uspjela bih se istrgnuti iz stiska udarajući ga u trbuh i glavu što sam jače mogla, a zatim bi ih ubila.
Pogledom sam tražila gdje se nalazi Adonis, ali njemu nije bilo ni traga i to me iritiralo. Pretpostavljala sam da je s njom bila i Eloettina majka koja je pomagala njegovoj vojsci. Trebala sam ga što prije pronaći. Jedva sam čekala da se suočim s njime, da ga ubijem vlastitim rukama zbog toga što mi je ubio majku i zbog toga što je to za pravo bilo nužno kako bi se sve vratilo u normalu.
Svako toliko bih pogledala u Parisa, koji se uvijek nalazio negdje u mojoj blizini, kao što mi je to obećao, kako bih se osigurala da je dobro i da mu se ništa nije desilo.
„NEMESIS!!!“ –iznenada sam čula Hectorov glas.
Okrenula sam se i vidjela kako Nemesis stoji pred demonom koji je mačem prošao kroz nju. Oblikovala sam usta u slovo o i šokirano raširila oči dok je njeno tijelo padalo na pod. U samo nekoliko sekundi je demon bio mrtav jer mu je Hector pucao u glavu. Spustio se na koljena, podignuo Nemesisin gornji dio sa poda i pomilovao joj lice. Odmahivala sam glavom jer nisam mogla vjerovati u ono što se dogodilo. Bila je mrtva. Krv joj se klizila iz ustiju, a bljedoliko lice bilo je mokro zbog kiše, koja je neprestano padala, zbog čega je izgledalo kao da plače.
Hector je nježno spustio njeno tijelo na pod i pogledom tražio, pretpostavila sam, Adonisa. U trenutku kad je podignuo pištolj kako bi pucao u demona koji je trčao prema njemu, vukodlak je skočio na njegova leđa i zagrizao ga za vrat.
„Hector!“ –viknula sam i potrčala prema njemu pucajući u vukodlaka koji je istrčao odande.
Spustila sam se na pod i okrenula svoga brata na leđa koja su mu bila puna krvi. Rana koju je zadobio bila je užasna, gadna i pretpostavljala sam da je vraški boljela. Pogledala sam preplašeno u njega dok je on mirno gledao u mene, a krv mu je izlazila iz ustiju.
„Sranje...“ –prošaptao je i zaklopio oči.
„Hector...?!“ –iznenađeno sam gledala u njega. „Hector?!“
Prodrmala sam ga u nadi da će otvoriti svoje oči, ali nije. Držao ih je zatvorene. Pokušala sam mu opipati bilo, ali nije ga bilo. Počela sam mu davati umjesto disanje, dozivala ga i drmala kako bi se probudio, ali nije. Nastavio je ležati na hladnom tlu dok je kiša pljuštila po nama.
„Nema mu spasa, Dita.“ –začula sam Michaelov glas.
Podignula sam pogled i ugledala svoga oca pred sobom. Nježno me podignuo sa poda dok sam ja šokirano gledala u tijelo svoga polubrata. Srce mi je luđački počelo tuči. Okrenula sam se kako bih vidjela što se događalo oko mene. Vukodlaci, vampiri, demoni i lovci su se borili jedni protiv druge. Neki su ranjeno ležali na podu i derali se od boli dok su druga tijela ležala beživotno.
Odmahnula sam glavom. Ono se nije trebalo događati. Onoga nije trebalo biti!
Potrčala sam od Michaela što sam brže mogla. Trčala sam natrag u akademiju kako bih stigla do Mustanga koje je bilo parkiran u garaži. Svako toliko bih pogledala iza sebe primijetivši da su neki demoni trčali prema meni, pa bih pucala u njih kako bi ih se riješila. Morala sam što prije stići do auta i otići negdje gdje sam znala gdje bi se Adonis mogao skrivati: u Gradu Tame.
***
Grad Tame je, kao što sam i očekivala, bio jako pust. Nikoga nije bilo na cesti pošto su svi muškarci bili u ratu, a žene i djeca su, na sreću, bili kod kuće i nitko im nije mogao nauditi; barem sam se nadala da je tako i da im nitko ne radi nešto loše.
Parkirala sam se ispred dvorca, duboko uzdahnula i podignula pištolj sa suvozačevog sjedala. Provjerila sam da li je pun, a kad sam primijetila da nema jednog metka, stavila sam ga. Izašla sam iz automobila, zatvorila vrata i potrčala stepenicama. Na sreću, zaštitara nije bilo. Pretpostavila sam da su svi muškarci iz grada bili ispred akademije, a da je Adonis bio sam sa Eloettinom majkom. Morala sam priznati da sam se pomalo bojala jer je njena majka bila jaka vještica i nisam znala što bi mi mogla učiniti kad me vidi.
Stepenicama sam hodala do sobe u kojoj se on uvijek nalazio. Pretpostavljala sam da će biti ondje pošto nikada nije izlazio iz dvorca bez svojih zaštitara, a pošto ih sada nije bilo vjerojatno nije želio ni izaći. Iako, vjerovala sam da je Eloettina majka bila ondje baš kako bi ga zaštitila, pa sam razmišljala kako bih nju mogla srediti.
Prilazila sam vratima i stala pred njima.
„Čekao sam te, Dita.“ –čula sam Adonisov glas.
Zakolutala sam očima i gurnula vrata. Kao što sam mogla i očekivati, Eloettina majka mu je rekla da dolazim, pa je bilo normalno da me očekivao. Zakoračila sam u onu sobu gledajući u njega. Sjedio je na drvenoj, velikoj stolici, a kraj njega je stajala zgodna, plavokosa, mladolika žena.
„Daj mi jedan razlog zbog kojeg te istog trena ne bih trebala ubiti.“ –ljutito sam krenula prema njemu.
Lagano mi se nasmiješio, a ja sam osjetila snažnu bol u trbuhu. Kleknula sam na pod, uhvatila se za njega i podignula glavu dok sam se grčila. Primijetila sam da vještica ima poluotvorene oči i gleda u mene. Znala sam da mi je ona to činila, a bol je doista bila nepodnošljiva.
„Dita, Dita, Dita...“ –Adonis se dignuo sa stolice i laganim korakom se spustio niz stepenice. „Nikada nisam mislio da ćeš biti toliko glupa i doći ovdje sama. Uvijek sam te smatrao inteligentnom djevojkom, ali razočarao sam se!“
„Jebi se!“ –uzviknula sam pokušavajući se ne obazirati na užasnu bol.
„Hah, mogao bih te poštedjeti znaš.“
„Rekla sam da se jebeš!!!“
Kleknuo je preda mnom.
„Postavit ću ti isto pitanje kao što sam postavio Heleni.“ –rekao je. „Ako budeš bila moja žena, poštedjet ću te!“
Nasmijala sam se i uperila pištolj u njegovo čelo.
„Nikada!“ –pripremala sam se pucati kad sam osjetila snažan udarac u trbuhu.
Spustila sam pogled i vidjela Adonisovu šaku na mome trbuhu. Duboko sam uzdahnula, a pištolj mi je ispao uz ruke. Adonis me uhvatio snažno za vrat i odbacio od zid, te osjetila bol u leđima. Stvorio se kraj mene brže nego sam očekivala.
„Zbogom, Dita.“ –rekao je, te podignuo štap koji je uvijek nosio sa sobom.
Pripremala sam se umrijeti kad sam čula krik. Okrenula sam se i, u sljedećem trenutku, vidjela Michaela kako trči prema Adonisu. Šokirala sam se. Skočio je na njega udarivši ga šakom u glavu, a ja sam se natjerala podignuti sa poda i krenula po pištolj kako bih pomogla svome ocu.
„Nećeš!“ –plavokosa vještica se pojavila preda mnom.
„Mama, ovo je naša borba.“ –iznenada sam čula Eloettin glas.
Pogledala sam prema u vrata i ugledala svoju prijateljicu ondje. Pogledala je u mene i klimnula glavom, a ja sam joj uzvratila istom gestom. Primijetila sam da se vatra oko mene počela dizati, a znala sam da je to Eloette mislima činila. Podignula sam pištolj sa poda i okrenula se prema Michaelu i Adonisu. Adonis je podignuo štap sa poda i uboo Michaela, a ja sam počela pucati u njega. Nekoliko puta je trznuo i pao u stranu, a ja sam potrčala k njima kako bih povukla oca u stranu. Odgurnula sam kralja sa njega, povukla Michaela malo dalje i stavila ruku na ranu kako bih zaustavila krvarenje.
„Jesi li dobro?“ –upitao me.
„Jesam.“ –klimnula sam glavom.
Pogledala sam ga bolje. Nije izgledao niti malo dobro. Izgledao je užasno loše. Primijetila sam mu po licu da izgleda umorno i da ga je rana boljela, a ja sam razmišljala o tome kako bih mu mogla pomoći.
„Žao mi je što sam ti lagao.“ –rekao je.
„Molim te, šuti.“ –uzdahnula sam. „Nije ni vrijeme ni mjesto za to!“
„Jest jer znam da umirem!“
„Ne pričaj gluposti!“
„Dita, osjećam to!!! Ne moraš mi lagati!“
„Tata, molim te, šuti!“
„Moraš me prvo poslušati!“
Odmahnula sam glavom i čula trčanje. Pogledala sam prema vratima i ugledala Hucha i Parisa na ulazu. Šokirano su me pogledali, a ja sam se suzdržala od plakanja. Znala sam da je Michael želio da budem jaka i da ne plačem. Spustila sam pogled ponovno u njega.
„Trebaš znati da smo te mama i ja jako voljeli i da smo te samo htjeli štititi!“ –nastavio je uz nekoliko stanka.
„Znam!“ –klimnula sam glavom i lagano mu se nasmiješila.
„Hoćeš li mi ikada moći oprostiti?“
„Odavno jesam, a sada se smiri, ok? Sve će biti u redu, ok?“
Lagano mi se nasmiješio i pomilovao mi lice.
„Hoće!“ –uzvratio je. „Pazi na sebe, Dita!“
„Tata...“ –prošaptala sam, a njegova je ruka pala na pod.
Pogledala sam u bolje i njega i primijetila da su njegove tamne oči bile bez sjaja. Bile su tamne, gledale u strop i nisam osjećala da njegove otkucaje srca kad sam popipala bilo. Zajecala sam i prislonila glavu na njegovim prsima.
Paris je imao pravo kad je rekao da ću znati kako je imati oca tek kad ga budem izgubila.
