znam da nije bilo u redu od mene što sam otišla na onako loš način, bez pozdrava, ali shvati me. Bilo bi bolnije za mene da sam te zagrlila jer znam da se ne bih mogla odvojiti od tebe da sam to učinila.
Hvala ti što si mi rekao da me voliš. To je bilo nešto najljepše što mi je itko ikada rekao i stvarno sam ti zahvalna na tome.
Pogodi što?!
I ja tebe volim! Oh, da! Volim te, obožavam te i užasno mi nedostaješ!!!
Žao mi je što ti to nikad prije nisam rekla, ali valjda me bilo strah tvoje reakcije. Bojala sam se da bi me mogao otjerati od sebe, a ja to nisam željela. Htjela sam te imati makar kao prijatelja.
Na žalost... sad me vjerojatno mrziš zbog toga što sam te napustila i ne krivim te. Možeš me slobodno mrziti jer i ja mrzim sebe. Znala sam da sam učinila ogromnu pogrešku što sam te ostavila, ali doista... ti i ja ne pripadamo istom Svijetu. Ti si previše dobar dečko za mene, ma koliko god te ja željela imati.
Što je najbolje... Ti ovo pismo nikada nećeš vidjeti. Ovo pišem za sebe, da se olakšam, da ti kažem, preko pisma, ono što tebi nikada neću moći reći u lice jer sam kukavica i bojim se priznati ti što osjećam prema tebi. Svejedno... Svejedno me ti više ne želiš sada. Slomila sam ti srce. Mrziš me, a i drago mi je što je tako. Lakše ćeš zaboraviti da sam ikada postojala u tvome životu.
Ja nikada neću moći zaboraviti na tebe, Parise, jer... volim te više nego ikog drugog na ovome Svijetu.
Možda jednom shvatiš zbog čega sam to učinila, zbog čega sam te napustila. Najvažnija osoba, koju sam ikada upoznala, si i ne bih si nikad oprostila da ti netko naudi. Prema tome, ja sam morala odustati od tebe kako bi se osigurala da tebi nitko neće nauditi, tj. da niti jedan demon više neće nauditi čovjeku, ali najviše tebi.
Volim te, Paris.“
Spustila sam kemijsku i duboko uzdahnula. Preklopila sam papir, stavila ga u omotnicu, a zatim u ladicu. Osjećala sam se glupo što sam napisala pismo muškarcu kojeg volim, a ono njemu nikada neće biti poslano. Znala sam da je to bila najpametnija odluka koju sam mogla učiniti pošto bi vjerojatno došao natrag po mene, a znala sam i da bi mu netko naudio kad bi prošao kroz glavna vrata ulaza u Gradu Tame.
Kucanje na vratima me omelo iz razmišljanja o njemu, o onome što sam mogla imati da sam ipak odlučila odustati od toga da strica pošaljem na mjesto na kojemu je i pripadao.
Okrenula sam se prema njima i pričekala da netko uđe. Nekoliko sekundi kasnije u sobu je zakoračila djevojka malo viša od mene. Zatvorila je vrata, napravila nekoliko koraka naprijed i pogledala me svojih velikim zelenim očima, a duga, valovita, zelena kosa bila je u repu.
„Bok, Dita.“ –nasmiješila mi se, te mi ispružila ruku. „Ja sam Nemesis, Hectorova prijateljica i cura koja ti je sredila garderobu. Sviđa li ti se?“
„Iskreno...“ –dignula sam se sa stolice. „Još nisam pogledala, oprosti. Spavala sam do malo prije!“
„Oh, nema problema. Ako ti se nešto ne svidi, slobodno mi reci! Hectoru sam već rekla da ću dobrovoljno otići s tobom do grada i kupiti nešto novo.“
„Hector mi je rekao da si ti izabrala moju garderobu, a tvoj mi se stil oblačenja sviđa. Mislim da će mi se svidjeti!“
Nasmiješila mi se.
„Zamalo sam zaboravila zbog čega sam došla.“ –rekla je. „Doručak je gotov. Tvoj brat mi je rekao da te dođem probuditi. Znaš li gdje je kuhinja ili da te pričekam?“
„Uhm, mogla bi me pričekati. Treba mi desetak minuta da se sredim!“ –odgovorila sam.
„U redu. Čekam te ispred sobe.“
„Hvala!“
Klimnula je glavom i nasmiješeno izašla iz sobe. Lagano sam se osmjehnula i krenula prema vratima koja su vodila u garderobu. Zbunjeno sam gledala oko sebe. Da je Diana bila ovdje vjerojatno bi poludjela kad bi vidjela toliko odjeće na jednom mjestu. Obožavala je šoping, pa je zbog toga njen ormar bio put, a Jasion bi joj uvijek zanovijetao zbog toga. Ponekad bi kupila odjeću koju bi jednom nosila ili pak niti jednom, a on bi s njom ludio zbog toga što je okupirala, također, polovicu njegovog ormara.
Nasmiješila sam se sjetivši se tih događaja. Paris i ja bismo stajali sa strane dok bi se oni prepirali i gađali jedan drugoga vlastitom odjećom. Odmahnuvši glavom sam otišla tražiti što bih mogla obući. Nije mi trebalo dugo, iako sam to pomislila, jer sam pronašla uske crne jeans hlače i plavu majicu kratkih rukava. Stavila sam preko nje crnu majicu na patent i zamalo se izderala od sreće kad sam vidjela crne starke na polici za cipele. Nigdje nisam mogla otići bez svojih omiljenih patika i zbog toga nisam mogla sakriti sreću.
Nakon što sam se obukla, počešljala sam kosu i našminkala se, a zatim pogledala u ogledalo. Sama sebi se nisam niti malo sviđala zbog toga što sam izgledala tužno. Ja jesam bila tužna, ali nisam htjela tako izgledati pošto sam znala kako bi me mogli ispitivati o tome što mi se događa.
Htjela sam preboljeti Parisa, ali znala sam da će to biti teško za poduzeti. Parisa sam znala otkad sam ušla u akademiju, a od četrnaeste godine me trenirao. Zatim je nestao na tri godine, kad mi je bilo šesnaest. Mislila sam da sam ga zaboravila, da nikada zapravo nisam osjećala nešto više od prijateljstva prema njemu, ali kad se vratio, kad sam ga vidjela kraj automobila... znala sam da su moji osjećaji biti stvarni i da sam oduvijek osjećala ljubav.
„Prekini!“ –upozorila sam se prilazeći vratima.
Otvorila sam ih, a Nemesis je stajala nagnuta na zidu, preko puta moje sobe.
„Dobro ti stoji.“ –rekla mi je.
„Hvala.“ –uzvratila sam i zaključala vrata. „Jesi li me dugo čekala?“
Odmahnula je glavom, odmaknula se od zida i uputila niz hodnik, a ja sam ju pratila.
„Koliko dugo poznaješ Hectora?“ –upitala sam ju.
„Od malih nogu.“ –odgovorila je. „Tebe također, ali me se ti sigurno ne sjećaš.“
Odmahnula sam glavom jer mi doista nije bila poznata. Naravno, ne sjećam se ničega što se dogodilo u mojih prvih šest godina života. Ne bih se niti sjetila da mi je Hector bio brat da nisam sanjala ono što se dogodilo kad me majka napustila i završila mrtva nakon toga.
„Oprosti.“ –rekla sam joj.
„Nema problema.“ –nasmiješila se. „Hector i ja smo izgubili kontakt kad ga je vaša majka poslala odavde, ali nakon nekoliko godina se vratila i od tada smo ponovno zajedno.“
Pogledala sam u nju upitnim izrazom lica. Hector mi nije nikada spomenuo da ima djevojku, a zbog toga sam ga htjela zadaviti istog trena. Htjela sam bolje upoznati svoga brata.
„Ne na onaj način na koji misliš!“ –nadodala je. „Tvoj brat i ja smo prijatelji oduvijek.“
Oblikovala sam usta u slovo o. Njen izraz lica mi je bio jako poznat. Znala sam da ga voli i znala sam kako se osjećala. Krulanje želuca me omelo iz razmišljanja, pa sam osjetila kako mi se obrazi žare.
„Evo nas.“ –nasmiješila mi se Nemesis.
Otvorila je vrata, a ja sam vidjela blagovaonicu ondje. Hector i dva dečka su sjedila za stolom i razgovarala, a kad sam zakoračila u onu prostoriju pogledali su u mene. Moj se brat odmah dignuo sa stolice i prišao mi.
„Dobro jutro.“ –nasmiješio se.
„Dobro jutro.“ –uzvratila sam.
„Vidim, Nemesis je dobru odjeću izabrala za tebe.“
„Znam ona što je dobro!“
„Uvijek je znala!“
Nemesis je klimnula glavom i osmjehnula se. Nekoliko sekundi su se promatrali malenim osmijehom na licu, a i meni se on također pojavio. Djevojka se odmaknula od nas, a zatim je sjela za stolom.
„Ovo su Deimos i Tanatos.“ –predstavio me brat.
Tanatos je bio muškarac stariji od svih nas, pa čak i od mog brata; barem je tako izgledao. Imao je crnu kosu i sitne smeđe oči. Dignuo se sa stolice i iznenadila sam se vidjevši koliko je širok i razvijen bio.
„Dita.“ –ispružila sam mu ruku.
„Svi znaju tko si, princezo.“ –osmjehnuo mi se i protresao mi ruku.
Deimos je bio dečko mojih godina, ali pretpostavljala sam da je malo stariji od mene. Bio je mršaviji od Tanatosa, pa čak i od Hectora. Njegova smeđa kosa bila je kratka na jednom dijelu, ali imao je na srediti dužu irokezu. Osmjehnuo mi se promatrajući me velikim smeđim očima.
Dignuo se sa stolice, prišao mi, a ja sam mu ispružila ruku. Poklonio mi se poljubivši u ruku, kao što su to znali činiti prije nekoliko stoljeća, a ja sam zbunjeno pogledala u svoga brata koji je samo odmahnuo glavom i gestom ruke pokazao da je poludio.
„Princezo.“ –Deimos me pogledao u oči.
„U redu.“ –pljesnula sam rukama. „Da razjasnimo jednu stvar! Možda jesam princeza, ali ne volim da me se tako naziva jer se još ne mogu naviknuti na sve ovo. I mrzim kad me netko zove Afrodita, zato me zovite Dita, ok?“
Klimnuli su glavom.
„Hector nas je već upozorio na to.“ –rekao je Tanatos. „Ne želimo imati problema s tobom niti ih stvarati tebi. Samo da znaš, mi smo uz Hectora, a s obzirom da si ti njegova sestra... onda smo uz tebe. Ma što god ti htjela, možeš se bez problema nama obratiti!“
„Nikada nisam voljela biti ovisna o nekome.“ –sjela sam kraj Nemesis. „Voljela bih da me se tako i dalje tretira. Možda i jesam vaša princeza, možda jesam neka važna osoba u ovome gradu, ali jednostavno.... Ne mogu se naviknuti na sve ovo!“
„Razumijemo te!“ –Deimos je preuzeo riječ. „Pomoći ćemo ti da se navikneš na ovaj život.“
„Hvala.“
Hector je pogledao u mene i osmjehnuo mi se, a ja sam mu uzvratila. Doista sam se nadala da ću se moći naviknuti na ovaj život iako sam znala da će biti teško. Oduvijek sam mislila da sam čovjek, borila sam se i ubijala demone, a onda sam otkrila da sam demonica i uz to – princeza.
