Otvorila sam oči i shvatila da ležim na trosjedu, ispod debele deke koja me grijala. Pogledala sam u stranu i primijetila da me crna mačka promatra i maše svojim velikim, čupavim repom. Nije mi trebalo previše da shvatim kako sam zaspala Eolettinom dnevnom boravku čim sam sjela na trosjedu.
„Dobro jutro, Dita.” –Eloette se nasmiješeno spuštala niz stepenice. „Jesi li se naspavala?”
„Koliko je sati?” –upitala sam dignuvši se sa trosjeda.
„Deset prošlo. Bila si prilično umorna jutros. Nisam ni skuhala čaj, a ti si već spavala!”
„Deset sati?!”
„Da. Problem?”
„Sranje, sranje, sranje!!! Moram ići, Eloette! Hvala ti na gostoprimstvu.”
„U redu. Znaš gdje sam ako ti moja pomoć bude potrebna.”
„HVALA!!!” – viknula sam i istrčala iz kuće.
Pogledala sam oko sebe kako bih shvatila kojim putem da odem u potragu za Parisom. Bilo je već jako kasno, a nisam imala vremena za gubljenje. Spavala sam najmanje četiri sata, a do tada sam već trebala biti dovoljno daleko od Eloettine kuće.
Krenula sam lijevom stranom pretpostavljajući da je onim putem mogao otići. Snijeg je bio jako visok, pa sam se na nekim dijelovima morala probijati kako bih se maknula s one strane šume.
„DITA!!!” –Dianin je glas odjekivao šumom.
Stala sam i pogledala otkud dolazi njen glas. Vidjela sam ju kako maše u daljini, pa sam uzdahnula i krenula prema njoj kako bismo se našle na pola puta. Vidjela sam, također, iza nje Jasiona. Oboje su trčali prema meni dok sam ja polako odlazila prema njima pošto mi se nije žurilo na onoj strani.
„Napokon smo te pronašli.” –uzdahnuo je Jasion.
„Gdje si bila?! Satima te tražimo!!!” –ljutito ce Diana.
„Zaspala sam kod Eloette.” –odgovorila sam.
„Tko je ona?!” –Jasion me zbunjeno pogledao, a kad sam namjeravala odgovoriti podignuo je ruku. “Trenutno to nije bitno! Bitno je da smo izgubili nekoliko sati na traženje tebe umjesto Parisa!!!”
„NITKO NIJE REKAO DA STE MORALI MENE TRAŽITI!!!” –proderala sam se ljutito. “Mogu se i sama snaći bez vas, znate?! Uostalom, niste samo vi izgubili dragocjeno vrijeme nego i ja jer sam zaspala umjesto da sam ga tražila.”
Oboje su duboko uzdahnuli.
„Stvar je u tome sto smo se jako zabrinuli za tebe.” –rekla je Diana. “Michael je rekao da ste se posvađali.”
„Oh, a nije vam rekao veliku vijest?!” –zakolutala sam očima.
Pogledali su me upitnim izrazom lica.
„Michael se poševio s mojom mamom i tako sam nastala ja.” –objasnila sam kratko i pogledala u stranu.
Nastala je neugodna tišina. Kad sam pogledala u njih dvoje vidjela sam im šokiran izraz lica kakvog sam i ja imala kad sam doznala za moje prave roditelje.
„Jesi li sigurna?“ –upitala me Diana, tiho i nesigurno.
„Nije mi to baš izravno rekao, ali natuknuo je.“ –odgovorila sam uzdahnuvši.
„Čovječe...“ –promrmljao je Jasion.
„Nemam volje sada pričati i razmišljati o tome.“ –rekla sam. „Bitno je da nađemo Parisa. Imamo malo vremena!“
„Ideš s nama?“
„Ne. Ne želim se suočiti sa Michaelom!“
„On nije u našoj grupi.“
„Svejedno bih mogla naletjeti na njega, a on je zadnja osoba koju bih u ovom trenutku htjela vidjeti.“
Klimnuo je glavom i prislonio mi ruku na rame.
„Shvaćam te.“ –rekao je. „Hoćeš li da pošaljemo nekoga s tobom?“
Odmahnula sam glavom i osmjehnula se.
„Znaš i sam da se znam sama snalaziti.“ –nacerila sam se, a on mi se također nasmiješio.
„Drži mobitel upaljen kako bismo te mogli dobiti!“ –uzvratila je Diana.
„U redu. Čujemo se kasnije!“ –rekla sam, zagrlila ih i udaljila se od njih dvoje.
Okrenula sam se još jednom kako bih vidjela gdje su. Stajali su i dalje na mjestu na kojemu smo se pronašli, pa su mi mahnuli, a i ja njima također. Nastavila sam hodati dalje, a nakon što sam se ponovno okrenula vidjela sam da su se udaljavali.
Izvukla sam mobitel iz džepa i upalila ga. Vidjela sam dosta propuštenih poruka od Michaela, Diane, Jasiona i Hectora. Udarila sam se lagano rukom po čelu jer sam mu se zaboravila javiti i pretpostavila sam da je bilo nervozan i jako zabrinut za mene.
„DITA!!!“ –začula sam poznati glas.
„O, sranje...“ –promrmljala sam uzdahnuvši.
Podignula sam glavu i vidjela Hectora kako trči prema meni. Stajala sam na mjestu čekajući da mi se približi, a pomalo sam se pribojavala našeg susreta jer nisam znala što će se dogoditi. Razmišljala sam o tome da je bilo moguće da me i on cijelu noć tražio, a znala sam da će se dogoditi svašta kad mi priđe.
„Napokon sam te našao!“ –uzvratio je i snažno me zagrlio.
„Dobro sam.“ –potapšala sam ga po leđima.
„Može li se znati gdje si nestala?! Zašto si ugasila prokleti mobitel?!“ –odmaknuo me od sebe i ljutito me pogledao.
Uzdahnula sam i spustila pogled.
„Dita, pitao sam te nešto!“ –prodrmao me.
Podignula sam pogled prema njemu, a on me iznenađeno pogledao. Osjetila sam suze u očima, a kad sam trepnula proklizale su niz lice.
„Je li se nešto dogodilo Parisu?“ –upitao me nesigurno.
Klimnula sam glavom. Uzdahnuo je i snažno me zagrlio.
„Bit će sve u redu, Dita.“ –prošaptao je. „Vrijeme će izliječiti rane!“
„Nije mrtav!!!“ –uzviknula sam ljutito.
„Nego?“
„Nestao je. Napali su ga vukodlaci i nestao je. Trebamo ga pronaći kako bismo mu dali protuotrov, ali nema ga nigdje! Imamo još malo vremena.“
Klimnuo je glavom.
„Dita, ako slučajno postane...“ –započeo je.
„NEĆE!!!“ –viknula sam.
„Nemoj mu se približavati ako slučajno postane vukodlak.“
„Neće, a i zašto mu se ne bih približavala?!“
„Zato što su oni opasni!“
Zakolutala sam očima.
„I demoni su opasni. I vampiri su opasni!“ –nabrojila sam. „Pa im se približavamo!“
„To nije...“ –započeo je.
„Nemam vremena za gubljenje, Hector!“ –odmahnula sam glavom. „Reci Deimosu da ću mu vratiti uskoro auto! Vidimo se!“
„Dita, čekaj!“
„Bok, Hector!“
„DITA!!!“
Odmahnula sam glavom i nastavila trčati udaljavajući se od njega. Nije trčao za mnom. Pretpostavila sam da je shvatio da ga ne namjeravam poslušati jer sam inače bila takva. Uvijek sam radila ono što sam ja željela i prkosila bih drugima. Jednostavno nisam voljela kad mi je netko naređiva; pogotovo ne sada kad sam morala pronaći dečka kojeg sam voljela i kojeg su sati dijelile da postane vukodlak, ono što nikada nije želio biti.
Mjesec dana kasnije
Sjedila sam za radnim stolom i promatrala mapu grada i okolice. Bila je sva išarana crvenim krugovima i iksevima, koji su označavali mjesta na kojima smo bili i na kojima nismo tražili Parisa. Na žalost, crveni krugovi su bili prekriženi. Pretražili smo cijeli grad, okolicu također, ali niti u mjesec dana ga nismo pronašli.
Lovci su počeli odustajati. Diana, Jasion i ja smo ga još tražili unatoč tome što smo znali da mu više nema spasa, da je postao vukodlak. Željeli smo vidjeti kako je, popričati s njime, a ja sam mu morala objasniti neke stvari. Znala sam da on nikada ne bi odustao od mene, a nisam niti ja smjela od njega. Bio je uz mene kad sam doznala da sam demonica, zapravo, poludemonica, ali on za to nije znao.
Nisam ni sa kime pričala o tome da sam poludemonica i da je zapravo čovjek koji me pronašao pred svojim vratima kuće moj pravi otac. Nisam htjela da se to spominje u mojoj blizini, pa sam radije pokušavala zaboraviti na tu činjenicu.
S Michaelom nisam pričala otkad mi je sam doznala da je on moj tata. Pokušao je nekoliko puta popričati sa mnom, ali dala sam mu do znanja da ništa ne želim znati tako što bih otišla iz prostorije ili mu zalupila vrata bez riječi.
Možda je moje ponašanje bilo glupo, ali bila sam jako povrijeđena zbog toga. Mogla sam prijeći preko toga da mi je pritajio da sam demonica i da je znao cijelu moju prošlost zbog toga što ga je Helen, moja majka koju je volio, zamolila za to. Nažalost, nisam mogla preći preko toga da je pritajio da je on moj pravi tata.
Duboko sam uzdahnula i ljutito udarila rukom od stol. Osjećala sam kako mi glava pulsira od živciranja i nespavanja. Spavala bih najviše četiri sata na dan. Niti jednom nisam pomislila da bih se jedan dan trebala odmoriti, ne tražiti Parisa jer mi je on bio puno važniji od spavanja.
Dignula sam se sa stolice i izašla iz sobe zalupivši vratima. Spustila sam se niz stepenice pozdravljajući učenike koji su se penjali na kat. Prešla sam na muški dio spavaonice, prišla vratima Parisove sobe i, duboko uzdahnuvši, prislonila ruku na nju. Nadala sam se da će me on čekati ondje, kao što je to uvijek činio kad sam nešto trebala od njega, ali razočarala sam se kad sam ih otvorila.
Soba je bila tiha, prazna. Krevet je bio napravljen, što me nije čudilo jer je inače bio jako čist; čak je mario za čistoćom više od mene.
Prišla sam krevetu i sjela na njega gledajući oko sebe. osjećala sam njegovu blizinu kad sam bila ondje, pa sam se osmjehnula, ali suze su potekle niz moje lice jer mi je užasno nedostajao. Da sam bila pametnija, ostala bih na akademiju s njime, a on sada ne bi bio vukodlak.
Vrata su se iznenada otvorila, a ja sam pogledala prema njima. Michael je zakoračio u sobu, a ja sam zakolutala očima i obrisala suze.
„I mislio sam da ću te ovdje naći.“ –rekao je.
„I mislila sam da sam ti već rekla da me ne tražiš...“ –pogledala sam ga ljutito. „ ... tatice...“
„Dita...“
Mahnula sam rukom i krenula prema vratima, ali ih je on zatvorio preda mnom.
„Izbjegavaš me već mjesec dana.“ –rekao je.
„Zaslužio si to.“ –prostrijelila sam ga pogledom.
„Trebam pričati s tobom, molim te!“
„Imao si priliku pričati sa mnom kad sam doznala što sam, a ti si mi rekao da si moj tata tek nakon više od mjesec dana!“
„Nisam znao kako da ti to priznam!“
„Priznao si mi tek nakon što sam nazvala majku kurvom!“
„NE ZNAŠ KROZ ŠTO JE PROŠLA!!!“
„ZNALA BIH DA SI MI REKAO!!!“
Oboje smo ljutito pogledali u drugu stranu. njemu se nije svidjelo to što sam nazvala mamu kurvom, a meni to što je bio bezobrazan prema meni i očekivao da budem draga prema njemu nakon svega što mi je pritajio.
„Bila si sigurnija kad je tvoja majka rekla Hectorovom tati da si ti njegova.“ –rekao je. „Ubili bi i nju i tebe da se doznalo da ima dijete s čovjekom.“
Pozorno sam slušala ne gledajući ga u oči.
„Svejedno, Michael.“ –pogledala sam ga razočarano. „To ne znači da mi u trinaest godina nisi mogao reći pravu istinu; CIJELU istinu!“
„Žao mi je!“ –uzdahnuo je.
„I meni! Ne mogu ti više vjerovati, Michael. Imam osjećaj da si mi samo laži govorio otkad sam te upoznala. Ne želim tako živjeti!“
„Ne znam što da ti kažem!“
„Ja želim da me pustiš na miru, ok?!“
„Dita...“
Otvorila sam vrata i izašla iz one sobe. Nisam znala jesam li još bila spremna oprostiti mu. Možda mu nikad ne budem oprostila jer je ono bila velika stvar.
„Dita!“ –vidjela sam Jasiona kako izlazi iz sobe. „Baš sam tebe tražio.“
„Zašto?“ –upitala sam ga.
„Upravo smo se vratili iz potrage!“
„Ima li kakvih novosti?“
„Nažalost – nema...“
Uzdahnula sam, zaklopila oči i stisnula ruke u šake. Htjela sam razbiti nešto kako bih se osjećala bolje, ali znala sam da niti tada ona bol ne bi prošla. Osjećala sam se krivom što Parisa nismo mogli pronaći.
„Jesi li dobro?“ –upitao me, a ja sam odmahnula glavom.
„Imam osjećaj da mi se cijeli svijet raspada.“ –prošaptala sam.
„Budi optimistična!“
„Optimistična?! U nekoliko mjeseci mi se svašta loše dogodilo! Kako da budem optimistična?!“
„Misli na Parisa, Dita!“
„On je jebeni vukodlak, Jasion!!!“
„Barem nije mrtav, jelda?“
Pogledala sam ga tužnim pogledom, a on mi je pomilovao lice. Zagrlio me tapkajući me po leđima. Osjećala sam se malo bolje jer sam znala da imam kraj sebe nekoga u kojeg sam mogla pronaći utjehu, ali bilo bi mi još bolje da je Paris bio taj koji me grlio.
Razmišljala sam na koji način bih ga lakše mogla naći, a onda sam se sjetila Eloette koja mi je rekla da može pronaći koga god treba. Bila sam ljuta na samu sebe što je se nisam prije sjetila.
„Sjetila sam se nečega!“ –uzvratila sam i potrčala od njega.
„Gdje ideš?“ –upitala me Diana penjajući se stepenicama.
„Nazovem vas kasnije!!!“ –uzviknula sam spuštajući se niz stepenice.
Čim sam izašla iz spavaonice potrčala sam prema garažama gdje je bio Deimosov auto. Svako toliko bi me nazvao kako bi se osigurao da je sve u redu s njime, da je još čitam i da mu nisam naštetila.
Jedva sam čekala da dođem do Eloette i doznam gdje se Paris nalazi.
