Sjedila sam na stolu, u školskoj kantini. Gledala sam oko sebe i primijetila da učenici također gledaju u mene. Neki su razgovarali međusobno ne mucajući pogled s mene i imala sam osjećaj da su znali tko sam za pravo bila. Spustila sam pogled i nastavila jesti iako nisam bila pretjerano gladna. Uzdahnula sam, maknula tanjur u stranu i prislonila ruku na glavu.
„Otkad Dita Gass spušta glavu pred problemima?“ –začula sam vrlo poznati glas.
Raširila sam oči, podignula glavu i razvukla osmijeh od uha do uha vidjevši Michaela pred sobom. Nisam ga vidjela mjesecima. Promatrao me osmijehom na licu, svojim velikim smeđim očima, držajući u ustima cigaretu, kao i inače. Njegova je smeđa kosa bila ošišana svega na nekoliko centimetara dužine, kao i inače. Nije se uopće bio promijenio, a toliko se stvari promijenilo kod mene otkad ga nije bilo.
„Nećeš me zagrliti?“ –upitao me.
Dignula sam se sa stolice i snažno ga zagrlila.
„Tako mi je drago što si ovdje.“ –prošaptala sam.
Rukom je prošao kroz moju kosu, te me potapšao po leđima.
„Imaš li vremena za pričanje?“ –upitala sam ga.
„Došao sam ovdje zbog tebe, Dita.“ –odgovorio je. „Naravno da imam vremena za pričanje. Hoćemo li se prošetati vani?“
Klimnula sam glavom, podignula jaknu i obukla se, a zatim pogledala u učenike koji su u tišini gledali u mene. Spustila sam pogled, prošla kraj Michaela i izašla odande.
„Ne žuri ti se nigdje, Dita!“ –rekao je prilazeći mi.
„Nisi vidio kako me gledaju?“ –frknula sam i popela se stepenicama.
„Ditu Gass koju poznajem nikada nije bilo briga kako su je drugi gledali.“
„Mislim da je Dita koju si znao nestala.“
Oblikovao je usta u slovo o, a ja sam spustila pogled i otvorila glavna vrata ustanove i izašla na svježi zrak. Kao što sam i očekivala, dosta snijega je popadalo preko noći. U ovo vrijeme bih vjerojatno tjerala Dianu, Jasiona ili Parisa da se grudaju sa mnom, ali trenutno nisam bila raspoložena ni za što.
Koračajući dvorištem zajedno s Michaelom gledala sam u učenike kako se zabavljaju. Na sreću, nitko od njih nije ni primijetio da sam prolazila onuda jer su bili zauzeti grudanjem i rađenjem snjegovića, pa sam mirno mogla razgovarati s njime.
„Javili su ti, jelda?“ –upitala sam ga.
„Samuel mi je samo rekao da si otkrila.“ –odgovorio je.
Zastala sam i zbunjeno ga pogledala, a on je pogledao u mene iznenađeno pošto sam se iznenada zaustavila.
„Kako to misliš... rekao ti je da sam otkrila?“ –odmahnula sam glavom.
Uzdahnuo je, spustio pogled i počešao se po kosi. Povukao je dim cigarete, bacio ju na pod, a ona je nestala u snijegu.
„Oduvijek sam znao tko si.“ –rekao je.
„Molim?!“ –šokirala sam se.
„Tvoja je majka bila prekrasna, Dita! Bio sam zaljubljen u nju.“
„Čekaj malo... Znao si da sam demon?“
Klimnuo je glavom.
„Zašto mi to nikada nisi rekao?!“ –povisila sam ton glasa.
„Tvoja me majka zamolila preko pisma da ti ništa ne kažem kako bih te zaštitio.“ –odgovorio je.
„To ne znači da si trebao šutjeti godinama o mojoj prošlosti!!! Znaš i sam koliko sam se jadno osjećala jer nisam znala otkud dolazim niti tko sam bila, pogotovo zbog toga što se nisam mogla sjetiti ničega!“
„Žao mi je, Dita! To je, doista, bilo za tvoje dobro!“
Odmahnula sam glavom i zamalo se počela smijati na sav glas koliko je ono suludo i glupo zvučalo.
„Tko je sve znao?“ –pogledala sam u njega.
„Svi osim učenika i tebe.“ –uzdahnuo je.
Odmahnula sam glavom, okrenula se i ljutito udaljila od njega.
„Kamo ideš?“ –uzviknuo je.
„Skratiti si muke!“ –proderala sam se bijesno.
„Dita, vračaj se!“
Podignula sam ruku i pokazala mu srednji prst. Ljutito sam nastavila hodati dalje. Krajičkom oka sam primijetila da me učenici promatraju, pa sam pretpostavila da su čuli kako sam se izderala na Michaela.
„Što gledate?!“ –viknula sam. „Nije li čudno što ste imali demona za učiteljicu, ha?! Smeta vam to, jelda, ha?! Smeta vam?! E, pa sada ću vam dati još jedan razlog zbog kojeg možete i dalje pričati sranja o meni!!!“
Promatrali su me zbunjenim izrazom lica, a ja sam bila užasno bijesna na njih. Zapravo... bila sam bijesna na svih. Bila sam bijesna na Michaela što mi nije prije rekao, bila sam bijesna na profesore i ravnatelja što mi nikada nisu rekli, bila sam bijesna što sam bila... demon.
Izvukla sam pištolj iz futrole i uperila ga u sljepoočnicu. Srce mi je ubrzano kucalo, pa sam zaklopila oči i duboko uzdahnula. Trebalo mi je samo malo hrabrosti da povučem okidač i ubijem samu sebe kako bi sve ono napokon bilo gotovo. Nisam namjeravala živjeti kao demon do kraja života. Demone sam mrzila iz dna duše; sva nadnaravna bića sam mrzila i jednostavno nisam željela nastaviti onako. Mrzila sam samu sebe.
„Dita...“ –začula sam Parisov glas.
Otvorila sam oči i pogledala ga malo dalje od sebe, kao i Dianu i Jasiona. Diana me gledala preplašeno, držajući ruku na ustima dok ju je ovaj drugi snažno držao kako ne bi krenula prema meni.
„Makni se, Paris.“ –rekla sam mu ljutito.
„Dita, molim te, spusti prokleti pištolj!“ –uzvratio je mirno.
„Pusti me na miru, Paris! Nećeš me odgovoriti od ovoga!“
„Dita, poslušaj me, ma što god se dogodilo... Može se srediti!“
„Možeš srediti da nisam demon?“
Skrenuo je pogled.
„Kao što rekoh...“ –uzdahnula sam. „Makni se, Paris!“
„Dita, molim te!“ –viknula je Diana. „Nemoj to učiniti, molim te! Ništa nećeš dokazati samoubojstvom!“
„Skratit ću si muke!“
„Volimo te, Dita! Molim te, nemoj to učiniti!“
Suze su potekle niz moje lice.
„Nemoj mi otežavati.“ –prošaptala sam.
„Dita, daj mi taj jebeni pištolj!“ –viknuo je Paris.
Odmahnula sam glavom.
„Ž-Žao mi je...“ –prošaptala sam i zaklopila oči.
„NE!!!“ –proderali su se svi oko mene.
Pritisnula sam okidač i iznenadila se kad nisam čula pucanj već maleni zvuk. Otvorila sam oči i vidjela sve oko sebe preplašene. Zbunjeno sam pogledala u pištolj, pitajući se zbog čega nije opalio, dok su mi ruke drhtale, a otkucaji srca bili sve brži i brži.
Paris mi je prišao, oteo mi pištolj i bacio ga u stranu. podignula sam pogled prema njemu, a on me ljutito uhvatio za ramena i prodrmao.
„Što to, do vraga, pokušavaš raditi?!“ –proderao se. „Jesi li ti normalna?!“
„Ja...“ –prošaptala sam. „Ne želim živjeti ovakva...“
„Kakva?! KAKVA?!?!?!“
„KAO OSOBA KOJU MRZIM!!!“
Odmahnuo je glavom, zaklopio oči i duboko uzdahnuo dok sam ja gledala u pod. Suze su klizile niz moje lice. Bila sam uništena i nisam željela živjeti kao demon.
„Ti si...“ –uzdahnuo je. „Budala...“
Obrisala sam suze i podignula pogled prema njemu. Promatrao me tužnim očima, pogledom kakvog nikad prije nisam vidjela i bila sam iznenađena zbog toga. Napravio je korak naprijed i snažno me zagrlio.
„Nemoj me nikad više tako preplašiti... molim te.“ –prošaptao je i snažno me zagrlio. „Mislio sam da ću te izgubiti, a to nikad više ne želim pomisliti!“
Zaklopila sam oči, zagrlila ga i uzvratila mu zagrljaj.
***
Sjedila sam u sobi i promatrala pištolj. Bio je napunjen i više puta sam to provjerila kako bih bila sigurna da bi mogao opaliti. Ruka mi je drhtala dok sam razmišljala što bih mogla učiniti. Bilo je tako lako oduzeti si život u onom trenutku, a to sam silno željela.
„Mislio sam da ću te izgubiti, a to nikad više ne želim pomisliti!“ –Parisove riječi odjekivale su mi u glavi.
Zaklopila sam oči, duboko uzdahnula i stisnula pištolj. Odmahnula sam glavom, dignula se sa kreveta i stavila pištolj na stol. Pogledala sam u prozor i prislonila glavu na njega. Nisam mogla ono učiniti.
Prije možda jesam bila hrabra, ali prije mi nečije riječi nisu odjekivale u glavi. Bila sam bijesna zbog toga jer si nisam mogla oduzeti život, ali nisam željela to učiniti zbog toga što bi Paris bio bijesan na mene.
Pogledala sam u prozor, u snježne pahuljice kako padajući na moje staklo i osmjehnula se. Podignula sam jaknu sa vješalice, obukla se i izašla iz sobe. Spustila sam se niz stepenice što sam brže mogla i otišla se prošetati po snijegu kako bih se malo opustila i prestala razmišljati o svemu što se dogodilo u protekla tri dana iako sam znala da bi to moglo biti teško.
Bilo je teško zaboraviti da sam bila demon nakon što sam cijeli život živjela kao čovjek.
„Gdje ideš?“ –prekinuo me Parisov glas.
Okrenula sam se i vidjela ga na stepenicama.
„Prošetati se.“ –odgovorila sam. „Ideš sa mnom?“
Klimnuo je glavom i prišao mi.
„Jesi li dobro?“ –upitao me.
Slegnula sam ramenima, a on me obgrlio rukom.
„Znaš da sam uvijek ovdje za tebe, jelda?“ –uzvratio je.
Klimnula sam glavom i pogledala ispred sebe.
„Samo mi nemoj više raditi onakve šokove, ok?“ –pogledao me ozbiljnim izrazom lica.
Klimnula sam glavom, a on mi je utisnuo poljubac u čelo. Iskreno... Bilo me strah kako bi mogao reagirati na drugu vijest koju nisam još nikome namjeravala ispričati.
Osmjehnuo mi se, a ja sam mu uzvratila. Namjeravala sam uživati s njime dok sam još imala vremena za to, dok još nisam namjeravala otići.
Jer mi je dosadno. -.-
U petak je novi post - svejedno....
