Prolazila sam iza učenika gledajući da li dobro rade svoj posao. Bila sam učiteljica streljarstva nakon što je stariji profesor otišao iz akademije kako bi pomogao drugim lovcima u drugim gradovima. Nisam znala zbog čega su baš meni dodjelili onaj posao jer su dobro znali koliko sam ja zapravo mrzila raditi onaj posao, da sam ja voljela biti na terenu kako bih mogla tražiti bića koja su činila nešto loše ljudima.
„Ne tako, Claire!“ –pogledala sam u crvenokosu djevojku.
Pogledala me upitnim izrazom lica, a ja sam joj prišla s leđa, namjestila pištolj u ruke i držanje cijelog tijela.
„Moraš držati čvrsto pištolj kako te ne bi udario u glavu dok pucaš.“ –napomenula sam joj.
Klimnula je glavom, a ja sam se odmaknula u stranu kako bih vidjela da mi je poslušala moj savjet. Nekoliko je puta pucala u metu, a zatim pogledala upitnim izrazom lica u mene. Klimnula sam glavom, osmijehnula se i nastavila hodati dalje.
„Johnny, noge.“ –prošla sam kraj njega. „Milly, ruke, nisi gangster!“
Ostali učenici su se nasmijali.
„Ne vidiš to je tu smiješno.“ –rekla sam im. „Da vidimo bi li vam bilo smiješno da vas vampir napadne i vi se ne znate izvući iz klopke!“
Ozbiljnog izraza lica nastavili su pucati, a ja sam se nagnula na zid i pozorno pratila svakog od njih. Morala sam pripaziti da rade svoj posao kako treba. Jest da im je bilo tek četrnaest godina i sa su imali vremena još 4 godine dok im ne bude dopušteno da izađu iz akademije i odu u lov sa nama starijima, ali trebala im je velika, naporna i teška priprema.
„Dita...“ –pogledala me crnokosa djevojčica. „Je li istina da je Paris nekada bio tvoj mentor?“
Klimnula sam glavom.
„Kakav je bio?“ –upitala me. „Je li bio drag i dobar kao i danas?“
„Oh... Nikako!“ –odmahnula sam glavom. „Dobar je kao prijatelj, ali kao mentor... Ufff... Bolje da vam ne pričam!“
„Želimo znati!“ –začula sam još jedan glas.
Nisam ni shvatila da su svi prestali raditi posao koji im je bio dodjeljen i da su pogledi bili usmjereni u mene.
„Pa...“ –odmaknula sam se od zid. „Paris je jako dobar mentor. Bilo je naporno družiti se svaki dan s njime, ali trud se isplatio!“
Izvukla sam pištolj iz futrole, uperila ga u metu i počela pucati razmišljajući o Parisu. Već nekoliko dana je bio ondje, a još niti jednom nije popričao sa mnom. Neprestano je trčkarao od jedne do druge grupe učenika kako bi se hvalio. Ponekad je to činio i s novim zgodnim učiteljicama koje su ondje došle raditi nakon što je on otišao.
Znala sam da mi ne bi trebalo smetati što se tako ponašao, ali iritiralo me to što je totalno zaboravio na mene. Diana mi je jučer rekla da su se Jasion i ona družili s njime u njegovoj sobi, ali nitko se nije sjetio pozvati i mene. U kratko – bila sam ljubomorna što je primječivao sve osim mene, ali najviše od svega – bila sam ljuta na njega, pogotovo razočarana.
Čula sam zvuk koji je označavao da više nisam imala metaka u pištolju, a iz cjevčice je izlazio dim.
„Waw!“ –uzviknuo je muški glas iza mene. „Dita, pogodila si crvenu točku!“
Nasmiješila sam se, okrenula pištolj kao što su to radili kauboji i stavila ju u futrolu.
„Rekla sam vam da sam imala dobrog mentora.“ –uzvratila sam. „Slobodni ste. Nastava je gotova!“
Prošla sam kraj njih i izašla iz prostorije. Pričekala sam da učenici izađu odandje kako bih mogla zaključati vrata jer nije nikome bilo dopušteno dolaziti ondje kad vrijeme nastave nije bilo. Naravno, mi učitelji smo smjeli koristiti onu prostoriju koliko god smo željeli, pa sam ondje često dolazila, kad ne bih imala što raditi.
Odlučila sam otići popiti kavu kako bi mi vrijeme brže prošlo. Kasnije sam namjeravala nagovoriti Dianu da ode sa mnom do grada kako mi ne bi bilo dosadno. Htjela sam to odmah učiniti, ali držala je predavanja, pa joj nisam smjela smetati. Da je Samuel to dopuštao, vjerojatno bismo već sada bile u gradu, ali s obzirom da sam morala čekati duže vremena, odlučila sam to učiniti tako da ću piti kavu nadajući se da će dovršiti što prije sa nastavom.
Spustila sam se stepenicama u podzemlje gdje je bila školska kantina. Izenadila sam se vidjevši Parisa kako sjedi za stolom, ali na moje veliko razočaranje, bio je s učiteljicama. Naši su se pogledi susreli, ali na sam odmah pogledala u drugu stranu.
Otišla sam do aparata za kavu, namjestila da mi se napravi cappuccino i, krajičkom oka, pogledala u stranu. Vidjela sam da Paris i dalje gleda u mene dok su djevojke razgovarale s njima i smiješkale se, ali njegovo gledanje nije trajalo dugo. Nastavio je razgovarati s njima kao da mene ondje nije bilo, kao da... mu ja nikada ništa nisam značila.
Pištanje aparata, koje je oznavačalo da je moja kava gotova, me omelo iz razmišljanja o njemu i bila sam mu jako zahvalna na tome. Obukla sam jaknu, podignula šalicu i izašla odande jer sam željela biti sama, tj. nisam željela biti u prostoriji u kojoj se i on nalazio, a praviti se kao da se nikada nismo poznavali.
***
„I ne znaš zbog čega nas je Samuel pozvao?“ –Jasion je pogledao u Parisa.
„Ne znam.“ –slegnuo je ramenima. „Rekao mi je samo da povetem Ditu i tebe sa sobom jer treba porazgovarati!“
Nisam bila pretjerano oduševljena što sam bila u Parisovoj blizini zbog toga što mi nije bilo ugodno. Osjećala sam se ukočeno, drugačije u njegovoj blizini otkad se vratio jer se naš odnos promjenio, ako se to uopće moglo nazivati odnosom.
Otvorila sam vrata ureda i zakoračila u Samuelovu prostoriju, a za mnom ušli i moji prijatelji. Prišli smo njegovom stolu, a on mi je ispružio papir kojeg sam primila u ruke. Jasion i Paris su se stvorili kraj mene kako bi vidjeli što ondje piše. Pročitala sam na brzinu sadržaj, a zatim podignula pogled prema ravnatelju.
„Znate što vam je činiti.“ –rekao je.
***
Parkirala sam auto ispred kluba. Paris i Jasion izašli su iz njega, a ja sam ugasila radio, motor i pridružila im se nakon što sam zaključala vrata.
„U redu. Jasion, ti ideš centralno, Dita, s lijeve strane, a ja desne.“ –rekao je Paris.
„Idem kamo je mene volja, ok?“ –frknula sam i požurila korak.
Zakolutavši očima ušla sam u disko i pogledom tražila vampira kojeg smo trebali likvidirati. Vidjela sam ga kako sjedi za žankom, pa sam se osmjehnula i krenula prema njemu. Kad sam se slučajno okrenula, vidjela sam kako Paris i Jasion idu za mnom, a ja sam to namjeravala riješiti bez njihove pomoći. Htjela sam dokazati Parisu koliko sam ojačala dok ga nije bilo i to bez njegove pomoći iako, morala sam priznati, dosta toga me naučio. Ako sam bila dobar lovac na onakve stvorove, to je sve bila njegova zahvala.
Prišla sam vampiru sa strane i pogledala u njega. Nije shvaćao da se nalazim ondje. Gledao je preplašeno oko sebe. Pretpostavljala sam da se bojao kako netko ne bi došao po nas, a nije ni mogao pretpostaviti da je njegova najgora noćna mora bila odmah kraj njega.
„Nešto smo preplašeni?“ –uzvratila sam gledajući ispred sebe.
„Čovječe...“ –uzviknuo je i zamalo pao sa barske stolice.
Osmijehom na licu sam pogledala u njega.
„Sranje...“ –raširio je oči i pokušao mi pobijeći, ali uhvatila sam ga za jaknu i odjurila prema stražnjem izlazu zajedno s njime.
Gurnula sam ga u željezna vrata koja su se otvorila, a on se otkotrljao niz bijeli put. Izvukla sam pištolj iz futrole i potrčala k njemu. Pokušao se dignuti, ali nisam mu to dopustila. Udarila sam ga nogom po glavi, stavila ju na njegovim prsima i uperila mu pištolj u čelo.
„Zadnje riječi?“ –upitala sam ga ljutitim tonom.
„Žao mi je...“ –prošaptao je.
Gledala sam u njega dok mi je srce ubrzano kucalo.
„Pravilo broj dva...“ –Parisove riječi odjekivale su mi u glavi. „Nemoj se nikada sažaliti nad njima!“
Krajičkom oka ugledala sam Parisa i Jasiona nedaleko od sebe, pa sam ponovno pogledala u vampira koji je mirno ležao pod mojom nogom. Nije se opirao.
„Reci zbogom mom malenom prijatelju.“ –rekla sam, a zatim pritisnula okidač.
