Trčala sam stepenicama do svoje sobe. Razbila sam potpetice štikli jer nisam znala hodati u njima, a kamoli trčati. Naravno, nije me bilo briga zbog toga jer sam što prije htjela otići kod Diane vidjeti što se dogodilo. Nisam namjeravala ostati ni sekunde više u onom gradu. Htjela sam doznati što se dogodilo s Parisom da je bilo toliko hitno da me željela vidjeti.
Skidala sam haljinu sa sebe, a štikle bacila u stranu dok sam tražila po ormaru što bih mogla obući.
„Dita?!“ –čula sam Hectorov glas, pa sam izletjela u grudnjaku i gaćicama iz garderobe.
Maknuo je pogled, a Tanatos i Daimos su me promatrali otvorenih ustiju dok ih je Nemesis namrgođeno pogledala. Mahnula sam rukom i ponovno ušla u garderobu oblačeći riflene hlače. Da je neki muškarac upao prije nego što sam dobila pismo i vidio me polugolu dobio bi šaku u glavu od mene od koje danima ne bi izašli iz kome, ali u onom trenutku me nije bilo briga za to. Htjela sam se spremiti što prije i otići kod Diane.
„Što radiš?“ –upitao me Hector. „Gdje ideš?“
„Odlazim.“ –odgovorila sam oblačeći majicu.
„Može li se znati gdje?!“
„Kod Diane. Javila mi je da hitno mora pričati sa mnom jer se radi o Parisu!“
„I namjeravaš otići u sred noći?!“
„Nije me briga koliko je sati!“
„Pričekaj jutro!“
„Ne!“
„Dita!“ –zaustavio me jer sam jurila prema vratima.
„Pusti me, Hector!“ –ljutito sam ga pogledala.
„Zabranjujem ti da odeš!“
„Ne možeš! Punoljetna sam i mogu raditi što god želim od svog života!“
„E bome nećeš otići, jasno?!“
„Nisi mi nitko i ništa da mi zabranjuješ!“
„Ja sam tvoj brat!“
„Do prije dva mjeseca te nisam imala! Nisam znala tko si ti uopće!“
„Dita...“
„Pusti ju!“ –uzvratila je Nemesis.
„Ti se ne miješaj!“ –ljutito je pogledao u nju.
Odmahnula je glavom i pogledala u drugu stranu, a ja sam ljutito pogledala u njega. Nije imao pravo izderavati se na nju jer je stala na moju stranu, a i sigurno mi nije mogao zabranjivati gdje i kada ću ja otići; pogotovo ne nakon što mi je rekao da mogu otići kad poželim. Znala sam da sam mu obećala da ću biti ovdje i pomoći mu, ali Paris mi je bio puno važniji od brata za kojeg sam doznala tek prije dva mjeseca.
„Nemojte se svađati!“ –prekinuo nas je Tanatos.
„Ne mogu ju pustiti da ode u ovo doba noći!“ –rekao je Hector gledajući me ozbiljnim izrazom lica.
„Odlazim, htio ti to ili ne!“ –krenula sam prema vratima, ali povukao me natrag i odgurnuo u zid.
„Što to radiš?!“ –ljutito će Tanatos. „Ne možeš udarati curu!“
„Nisam ju udario!“
„Hectore, prestani! Pusti ju da ode!“
„NE!!!“
Udarila sam ga šakom u glavi, otvorila vrata i potrčala niz stepenice.
„DITA!!!“ –viknuo je.
Odmahnula sam glavom i nastavila trčati dalje ni ne osvrtajući se. Otvorila sam glavna vrata ustanove, a netko me tada zaustavio. Ljutito sam otrgnula ruku i bijesno se okrenula, a iznenadila sam se vidjevši Deimosa ondje.
„Nećeš me zaustaviti!“ –odmahnula sam glavom.
„Znam.“ –klimnuo je glavom. „Tanatos i Nemesis su zadržali Hectora.“
Oblikovala sam usta u slovo o, a on mi je uzeo ruku i stavio ključeve u nju. Pogledala sam u njega šokirano, a on mi se osmjehnuo. Razvukla sam osmijeh od uha do uha i snažno ga zagrlila.
„Nećeš preživjeti ako mi ga razbiješ, znaš?“ –uzvratio je ozbiljno.
„Pokušat ću ne napraviti mu ništa, ok?“ –nasmiješila sam se.
„I samo da znaš da se ponovno moramo napiti zajedno.“
„Čim se vratim! Obećajem!“
„Svejedno ću te pobijediti!“
Nasmiješila sam mu se, ponovno ga zagrlila, te potrčala niz stepenice. Bilo mi je pomalo teško doći do garaža pošto je bilo podosta snijega. Progurala sam se do njegovog auta, otključala ga i sjela na sjedalo. Nekoliko puta sam pokušala upaliti motor. Trebalo mu je vremena da se zagrije pošto je vani bilo dosta hladno, pa sam upalila grijanje kako se ne bih sledila putem do akademije.
Izašla sam iz garaže i primijetila Hectora na ulazu. Odmahivao je glavom, a ja sam nastavila voziti dalje. Znala sam da je bilo glupo što sam otišla bez njegovog dopuštenja, ali zbog Parisa sam bila spremna otići i na kraju Svijeta. Bio je jako važna osoba u mome životu i jednostavno sam mislila da bih mogla poludjeti zbog toga što nisam znala što je s njime.
Vozila sam jako brzo, cijelo vrijeme sam držala nogu na papučicu gasa kako bih što prije stigla do Diane. Osjećala sam kako mi cijelo tijelo drhti od straha. Bojala sam se da mu se nešto loše dogodilo, a imala sam osjećaj da jest jer mi Diana ne bi bez veze poslala ono pismo.
Možda je Paris doznao da se ona i ja dopisujemo, pa ju je nagovorio da ono napiše kako bih došla ondje, ali sumnjala sam da se radilo o tome. Imala sam predosjećaj da se nešto loše dogodilo i osjećala sam se užasno zbog toga. Bila sam preplašena, tužna i nervozna istovremeno.
Došla sam jako brzo do akademije i vidjela sam Dianu s muškom osobom pred vratima. Parkirala sam se i neko vrijeme sjedila u autu jer sam imala osjećaj da sam dobro pomislila, da je Paris natjerao Dianu da mi pošalje ono pismo kako bi dojurila i kako bi me on nagovorio da ostanem na akademiju.
„Dita, Jasion je ovdje!“ –viknula je.
Raširila sam oči i odmah otvorila vrata. Ako je Jasion bio ondje to je značilo da se stvarno nešto loše moralo dogoditi. Zatvorila sam vrata i potrčala prema njima. Jasion je klimnuo glavom, a ja sam mu uzvratila.
„Žao mi je što ti nisam rekla da će i Jasion biti ovdje, ali potrebno je.“ –rekla je. „Svejedno bi ga vidjela za koju minutu, kad bi ušla u akademiju!“
„Glavno je da Paris nije ovdje.“ –promrmljala sam.
„Zbog toga smo te i zvali ovdje, Dita!“ –uzdahnuo je Jasion. „Paris je... u sranjima!“
Oblikovala sam usta u slovo o.
„Kako to misliš?“ –upitala sam ga zbunjenom.
„Sinoć smo čuli vukodlake u blizini akademije.“ –započeo je Jasion. „Naravno, Paris je bio prvi koji je istrčao vani kako bi ih otišao ganjati, a nekoliko od nas je otišlo za njim. Bilo ih je jako puno; previše!“
Odmahnuo je glavom i sklonio je pogled. Neko vrijeme su Diana i on šutjeli dok sam ja čekala da nastave priču, ali nisu me niti jednom pogledali u oči. Odmahnula sam glavom i šokirano raširila oči. Prišla sam Jasionu i podignula mu glavu.
„Reci mi da nije...“ –promrmljala sam, ali nisam mogla reći do kraja rečenicu.
„Nije.“ –odmahnuo je glavom i zaklopio oči. „ ...još...“
„Molim?!“ –uzviknula sam.
„Pokušaj se smiriti, Dita!“ –Diana mi je prislonila ruku na rame.
„Kako... Kako da se smirim?!“ –odmahnula sam glavom i napravila nekoliko koraka unazad. „Kako... ?! Gdje je?!“
„Ne znamo.“ –odgovorila je. „Potrčao je u šumu sav krvav. Nije nam dopustio da mu pomognemo i da dobije lijek! Tražili smo ga cijelu noć i cijeli dan, a onda smo ti poslali pismo kako bi došla i pomogla nam. Možda ga još uvijek uspijemo spasiti!“
„Ali... On... On neće umrijeti ako ne dobije protulijek!“
Klimnuli su glavom.
„O, Bože!“ –odmahnula sam glavom i šokirano pogledala u pod. „Ako ga ne pronađemo u roku od dvadeset i četiri sata... postat će jedan od njih!“
„Zbog toga smo te i zvali!“ –nastavio je Jasion. „Trebamo tvoju pomoć! Moramo odmah reagirati!“
„Zašto nije želio pomoć?“
Oboje su maknuli pogled s mene.
„ZAŠTO?!“ –viknula sam nervozno.
„Rekao je...“ –Diana je pogledala u mene. „Nisam sigurna jesam li dobro čula.“
„Što je rekao?!“
„Rekao je da će možda biti dovoljno dobar za tebe ako bude postao jedan od vas.“
Odmahnula sam glavom, prislonila ruku na lice i zagrizla usnicu. Zaklopila sam oči i razmišljala o onome što je rekla. Nisam mogla vjerovati da je Paris želio postati jedan od vukodlaka kako bi mogao biti sa mnom, kako bi bio dovoljno dobar za mene kad ja nisam bila dovoljno dobra za njega.
„K vragu...“ –prošaptala sam i tiho zajecala.
„Plakanje sada neće pomoći!“ –rekao je ozbiljno Jasion. „Moramo što prije reagirati, pronaći ga i dati mu lijek jer inače ćemo ga izgubiti!“
Pogledala sam ih suznim očima dok su suze klizile niz moje lice. Diana je uzdahnula, prišla mi i snažno me zagrlila tapkajući me po leđima. Šaputala mi je da će sve biti u redu, da ćemo ga spasiti, ali nisam mogla sigurna u to.
Kad bi Paris nešto odlučio... bilo bi ga teško vratiti natrag.
***
Diana je otvorila glavna vrata akademije. Duboko sam uzdahnula i zakoračila unutra. Pogledala sam oko sebe i lagano se osmjehnula. Ondje sam se doista osjećala kao da sam kod kuće, ali što je najgore bilo... došla sam zbog jednog velikog razloga: dečko u kojeg sam bila zaljubljena postat će vukodlak ako ga za dvadeset i četiri sata ne pronađemo i pomognemo mu.
Još gore od toga je bilo da je pobjegao od Diane i Jasiona jer su mu oni željeli pomoći. Pobjegao je zbog toga što je želio biti sa mnom, zbog toga što je mislio da bih ga mogla prihvatiti kao dečka ako postane jedan od nas, jedan od stanovnika Grata Tame.
Učinio je ogromnu pogrešku jer sam oduvijek htjela biti s njime. Nije me bilo briga što sam ja bila demon, a on čovjek. Morala sam pobjeći od njega, nestati iz akademije zbog toga što je jedino mogao biti na sigurnom na taj način, ali prevarila sam se. Nešto je natjeralo vukodlake da izađu odande i napadnu akademiju, a zbog toga je Paris nastradao.
„Samuel i Michael će te vjerojatno htjeti vidjeti.“ –rekla je Diana.
„U Samuelovom uredu su. Pokušavajući pronaći način da Parisa što prije pronađemo!“ –uzvratio je Jasion.
„Uči ćete sa mnom ili me pričekati u hodniku?“ –upitala sam ih.
„Uči ćemo.“ –odgovorili su odlučno.
Klimnula sam glavom i duboko uzdahnuvši stala pred vratima. Bilo mi je pomalo neugodno pojaviti se pred njima kad sam prije mjesec dana otišla bez pozdrava, a uz to – Michael se osjećao krivim zbog toga.
Uzdahnula sam, spustila pogled i pokucala na vrata.
„Naprijed!“ –uzviknuo je Samuel.
Otvorila sam vrata, a Michael i on su pogledali iznenađeno u mene.
„Bok.“ –pozdravila sam ih.
„Dita...?“ –prozvali su me šokirano.
„Rekli smo vam da će doći.“ –rekao je Jasion.
„Najbolje je da krenemo odmah sa pripremama za potragu.“ –uzvratila je Diana.
Michael i Samuel su me pogledali upitnim izrazom lica, a ja sam klimnula glavom. Napravila sam nekoliko koraka unaprijed, stala pored Diane i Jasiona koji su stajali oko radnog stola i gledali u mapu.
„Što pokazuju križevi?“ –upitala sam.
„Mjesta na kojima smo bili.“ –odgovorio je Michael. „Potražili smo cijelo područje oko akademije, ali nema mu traga.“
„Najbolje bi bilo da krenemo dalje, na većim mjestima!“ –rekao je Samuel.
„Da, slažem se, ali mogao bi biti daleko ako se što prije ne požurimo.“ –uzvratila sam.
„Moramo samo pozvati sve lovce da se dogovorimo kojim putem ćemo otići!“ –nadodao je Samuel.
„Ajmo se požuriti!“ –udarila sam rukom od stol. „Imamo dvadeset i četiri sata. Ne možemo gubiti vrijeme!“
Klimnuli smo glavom. Samuel se dignuo sa stolice i izašao iz ureda, a mi smo ga u tišini slijedili. Hodnici su bili jako tihi pošto su učenici spavali... ili se barem tako činilo pošto su u ono vrijeme već trebali biti u sobama, a naravno – to nije bila istina jer su vjerojatno bili u tuđim sobama: dečki i cure u istim prostorijama i nadali se da će ih nitko neće uhvatiti.
Bila sam prilično nervozna što bih svakog trena trebala vidjeti svoje prijatelje i učitelje. Vjerojatno su bili razočarani u mene unatoč tome što je Diana napisala u pismu kako to nije istina. Znala sam da jest zbog toga što su svi vjerovali u mene, prihvatili me onakvu kakvu jesam ( jer su godinama znali tko sam za pravo! ), a onda sam otišla sa njihovim protivnicima bez pozdrava.
Ravnatelj akademije otvorio je vrata u kojoj su se inače održavali sastanci, pa je gestom glave pokazao da uđemo. Pričekala sam da svi uđu prije mene, a zatim sam pomalo preplašeno pogledala u Samuela. Nasmiješio mi se, prislonio ruku na ramenu i klimnuo glavom. Uzvratila sam mu osmijeh i zakoračila u onu prostoriju.
Svi su se lovci okrenuli iznenađenim pogledom prema meni. Spustila sam pogled i maknula se u stranu kako bi Samuel mogao progovoriti preko mikrofona. Kad sam podignula ponovno pogled primijetila sam da me i dalje gledaju.
„Dita je ovdje da nam pomogne.“ –rekao je Samuel. „Dogovorit ćemo se kojim će putem svatko od nas otići i potražiti ga!“
