Parkirala sam auto na početku šume jer nigdje nije bilo puteljka koji je mogao voditi do njene kuće.
Izašla sam iz auta, uzela torbu u kojoj sam stavila potrebne stvari jer je mrak počinjao padati. Na sreću, snijega više nije bilo jer je dolazilo toplije vrijeme, pa mi neće trebati dugo vremena da stignem do Eloettine kuće.
Uputila sam se ubrzanim korakom u tamnu šumu razmišljajući o tome da li se uopće sjećam kamo je živjela, ali namjeravala sam pronaći onu kuću, ma koliko god mi vremena trebalo za to.
Putem sam također razmišljala o tome kako će biti kad se budem našla sa Parisom, kako će reagirati na to. Bila sam pomalo nervozna, pribojavala se da me neće htjeti u blizini što ne bi bilo ništa čudno nakon onoga što se dogodilo.
Pješačila sam neko vrijeme, sve dok nisam vidjela poznatu drvenu kućicu u središtu šume u kojoj sam se nalazila. Odlučila sam potrčati kako bih što prije stigla k njoj i krenula u potragu za Parisom, a nadala sam se da ću ga brzo naći.
Popela sam se stepenicama do vratiju. Znala sam da je bila kod kuće zbog upaljenih svijetla, a to mi je bilo jako drago. Spremala sam se pokucati, kad su se vrata otvorila, a Eloette mi se nasmiješila.
„Očekivala sam te.“ –rekla je.
„Oprosti što smetam!“ –uzvratila sam.
„Nema problema. Kako ti mogu pomoći?“
„Trebaš pronaći nekoga za mene.“
„Imaš li kakvu sliku? Ne mogu pronaći nekoga, ako ne znam kako izgleda.“
„Vidjela si ga kad si mi pokazala prošlost.“
„Oh, to je onaj tvoj nervozni prijatelj?!“
„Da.“
„Vidjet ću što mogu učiniti.
Klimnula sam glavom i ušla u njenu kuću. Pomilovala sam mačku koja mi se vrtjela oko nogu, te otišla k Eloette koja je sjedila za stolom.
***
Pješačila sam tamnom šumom držajući svjetiljku u ruci kako bih mogla vidjeti kuda hodam. Eloette je locirala Parisa u blizini planina, a do ondje mi je trebalo dosta vremena. Morala sam izaći iz šume, a zatim pješačiti oko sat vremena do mjesta na kojemu se on nalazio.
Čula sam kako se nešto oko mene miče, pa sam pogledala oko sebe i odmah izvukla pištolj. Vidjela sam kako se trava miče, pa sam pratila svjetiljku zvukove pokušavajući otkriti što se ondje krije, što me prati.
Čula sam pucketanje grančica malo dalje od sebe, pa sam se okrenula i vidjela vampira kako juri prema meni, siktajući i pokazivajući zube.
Upucala sam ga ravno u čelo, ali tada sam ugledala još nekoliko njih kako ubrzanim korakom hodaju prema meni. Počela sam pucati u njih, a pucnjevi su odjekivali šumom.
Još je jedan vampir krenuo na mene, ali ostala sam bez metaka. Nisam imala vremena za promijeniti ih, pa sam morala pronaći drugi način da ga sredim.
Iznenada sam čula režanje, pa sam usmjerila svjetiljku u lijevu stranu. Poskočila sam u stranu vidjevši crnog vuka kako laganim korakom, režajući i fiskirajući vampira, mi prilazi.
Stao je preda mnom, a vampir je krenuo prema njemu. Skočio je na njega i uhvatio ga za vrat dok je vampir siktao pod vukodlakovim stiskom.
Šokiramo sam gledala u njih. Bila sam zabrinuta za vukodlaka iako se on prilično dobro snalazio, dok je vampir udarao rukama od pod... sve dok nije ležao pod vukodlakom... mirno i spokojno.
Vukodlak je tada pogledao u mene. Fiksirao me svojim crnim, tamnim očima, stajajući na mjesto. Nisam znala kako se ponašati, pa sam odlučila stajati mirno ispred njega.
Prišao mi je laganim korakom i stvorio se u ljudskom obliku. Imao je na sebi samo hlače, ali zato mu je tijelo bilo široko i puno mišića, kao što sam i očekivala.
„I mislio sam da sam osjetio tvoj miris u blizini, Afrodita!“ –rekao je.
„H-Huch?!“ –uzviknula sam iznenađeno.
„Napokon si me prepoznala!“
„Oprosti! Nisam te odmah vidjela! Jesi li ozlijeđen?“
„Ne znaš s kime pričaš, Afrodita!“
„Malo smo puni sebe, ha?“ –zakolutala sam očima.
„Imam zbog čega biti!“ –nacerio sam se. „Što te dovodi u ovim šumama?“
„Sjećaš li se dečka o kojem sam ti pričala?“
„Ne baš.“
„Paris?“
„Paris, Paris, Paris...“
Odmahnula sam glavom.
„Sranje!!!“ –uzviknuo je. „Ti... Ti si njegova Dita?!“
Oblikovala sam usta u slovo o. Ne sjećam se da sam mu ikada spomenula svoj nadimak, a to je moralo značiti samo jedno: poznavao ga je.
„Poznaješ ga?“ –upitala sam ga uzbuđeno.
„Ne samo da ga poznajem...“ –odgovorio je. „On je naš Alfa!“
„ŠTO?! Je li bio Alfa i kad sam te srela prije mjesec dana?“
Odmahnuo je glavom.
„Pojavio se prije dva tjedna u naš brlog, potukao se sa prijašnjim Alfom i zadobio njegovo mjesto.“ –objasnio je. „Ti si trebala vidjeti kako se dobro borio, čovječe!!!“
„Ne čudi me.“ –promrmljala sam. „Je li dobro?“
„Savršeno!“
„Trebao bi me odvesti k njemu!“
„Eee... Mislim da bi to mogao biti problem!“
„Zašto?!“
„Ne znam što se dogodilo između vas, ali bio je prilično jasan kad je rekao da se tvoje ime ne smije spominjati pred njim. Ne znam kako bi mogao reagirati da te vidi!“
Iznenađeno sam ga promatrala. Bilo mi je pomalo čudno što me nije želio vidjeti pošto mi je Diana rekla da joj se učinilo da on misli da bi kao vukodlak mogao pripadati mome svijetu. Možda je krivo shvatila, možda nije uopće to rekao jer onda ne bi tražio od njih da me spominju. Vjerojatno je bio još ljut na mene što sam ga napustila.
„Trebam ga vidjeti!“ –uzvratila sam odlučno. „Molim te, Huch, molim te! Treba ga vidjeti!!!“
Gledao me u tišini dok sam ga ja promatrala moličavim pogledom.
„Ubit će me.“ –odmahnuo je glavom.
„Hvala, Huch, hvala!“ –snažno sam ga zagrlila.
***
Pješačili smo već dosta dugo, ali bilo je dobro to što smo izašli iz šume, pa je izgledalo kao da ćemo brže doći do Parisa.
Huch i ja nismo previše pričali. Cijelo vrijeme sam razmišljala o tome kako će reagirati Paris kad me vidi, a pretpostavila sam da neće biti niti malo sretan kad se pojavim ondje.
„Zašto si tako šutljiva?“ –upitao me.
„Razmišljam o tome što će Paris reći kad me vidi.“ –odgovorila sam. „Je li rekao što se dogodilo, zbog čega me ne smijete spominjati?“
„Ne, rekao sam ti. Jednom je netko spomenuo princezu Afroditu, a on je zamalo poludio. Što se dogodilo?“
„Nije mi do toga.“
„Jeste li se posvađali?“
„Mislim da je to očito, jelda?“
Klimnuo je glavom.
„Koliko još treba do ondje?“ –uzvratila sam.
„Pet minuta.“ –odgovorio je.
„Koliko imaš godina?“
„Šesnaest.“
„Nemoj srat?!?!“
Nasmiješio se.
„Izgledaš puno starije.“ –nadodala sam.
„Svi izgledamo.“ –rekao je.
„Jesi li se rodio ovakav?“
„Da. Zar si mislila da se samo vi rađate takvi?“
„Hah, ja sam poludemon.“
Zastao je i šokirano me pogledao.
„Zar nije zabranjeno...“ –započeo je.
„Ne bih o tome!“ –odmahnula sam rukom i nastavila hodati dalje.
Huch je također hodao u mojoj blizini, ubrzavajući korak. primijetila sam da me gleda krajičkom oka, začuđenim izrazom lica. Vjerojatno nikad prije nije vidio poludemona. Ja nisam znala da oni uopće mogu postojati sve dok nisam doznala da sam baš ja jedna takva.
„Evo nas.“ –rekao je gurnuvši drvena velika vrata.
Pogledala sam u dvorište i primijetila nekoliko vukodlaka kako se bore međusobno dok su neki ljudi navijali oko njih. Šokirano sam ih promatrala razmišljajući koliko je ono bolesno i nenormalno izgledalo.
„Bez brige, neće se ubiti.“ –rekao je. „Samo se igraju!“
„Savršen način igre!“ –promrmljala sam maknuvši pogled s njih.
„Ne razumiješ to.“
„Naravno da ne razumijem! Izgledaju kao da bi se mogli ubiti svakog trena!“
„Ne ozljeđujemo jedni druge.“
Klimnula sam glavom, a on me progurao prema drvenoj kućici ispred koje je stajalo nekoliko muškaraca.
„Dečki, cura je došla vidjeti Parisa.“ –rekao je Huch.
„Paris je zauzet, ali možeš se pozabaviti sa mnom!“ –nasmiješio mi se crnokosi dečko.
Osmjehnula sam mu se, prišla mu i pogledala ga ravno u oči. Uhvatila sam ga za spolovilo, a on je poskočio i raširio šokirano oči, dok mu je lice postajalo crvenije.
„Jesi li siguran da se želiš zajebavati sa mnom?“ –upitala sam ga nasmiješeno.
„N-Ne...“ –zamucao je.
„Tako je!“ –potapšala sam ga po ramenu.
„Dita, idemo!“ –prozvao me Huch nasmiješeno.
„Dita?!“ –šokirano su uzviknuli.
Pogledala sam u njih, a oni su me šokirano promatrali.
„Najebao si, Huch.“ –uzvratio je jedan.
„Sretno ti bilo, prijatelju!“ –nadodao je drugi i zatim nestao sa prijateljima.
Pogledala sam Hucha upitnim izrazom lica na što je on odmahnuo glavom i otvorio mi vrata. Gestom glave mi je pokazao da odem, a ja sam uzdahnula i laganim korakom zakoračila u kuću. Osjetila sam kako mi srce ubrzano kuca, pa sam se pokušala smiriti penjajući se za Huchom na kat.
Pokucao je na prva vrata s desne strane, a ja sam stala kraj njega. Pogledao me, pa sam klimnula glavom, a on ih je otvorio.
Vidjela sam Parisa na krevetu sa drugom djevojkom. Bili su oboje polugoli. On je stajao iznad nje, gledajući prema nama. Vidjela sam mu šokirano lice dok je meni srce kucalo toliko brzo da sam pomislila kako bi svakog trena moglo iskočiti iz mojih prsa.
„Dita...?!“ –prošaptao je.
Pogledala sam u djevojku koja je ležala ispod njega. Promatrala me upitnim izrazom lica, pa sam ponovno pogledala u Parisa. Izgledalo je kao da je vrijeme stalo. Nitko od nas nije ništa rekao sve dok ja više nisam mogla stajati ondje.
Maknula sam Hucha s puta i spustila se niz stepenice. Trebalo mi je malo zraka, pa sam otvorila vrata i vidjela kako stanovnici onog gradića gledaju u mene iznenađenim pogledom. Pretpostavila sam da su se pitalo kako je moguće da sam još živa.
„Oprosti.“ –rekao je Huch.
Pogledala sam u njega, prekrižila ruke na prsima i nagnula se na zid.
„Ne bih te odveo gore da sam znao da je neka cura s njime!“ –rekao je.
„Imao si pravo.“ –nasmiješila sam se.
„U čemu?“
„U tome kad si rekao da je dobro!“
Spustio je pogled.
„Uvjerila sam se da mu nije loše, pa je najbolje da krenem doma.“ –uzvratila sam spuštajući se niz stepenice. „Ne trebaš me pratiti!“
„Dita...“ –uzdahnuo je.
„Nemoj, molim te!“
„Molim te, čekaj!“
Odmahnula sam glavom i potrčala niz stepenice.
„DITA!!!“ –proderao se.
Odmahnula sam glavom nastavljajući trčati kroz dvorište dok su se svi muškarci okretali za mnom. Istrčala sam kroz vrata kroz koju sam malo prije ušla i počela trčati, što sam brže mogla, prema šumi iako sam znala da će mi trebati dosta vremena dok stignem do nje.
Osjetila sam kako sve težem i teže dišem, ali nisam htjela stati jer sam se bojala da bi me netko mogao zaustaviti.
Sretnih 3 godine veze, B. ^^
Btw, ako netko vidi ovaj post prije jutra, prije 7 i pol - 8, ispričavam se. Sad sam namjestila da se objavi u ponoć jer evo, užasno mi se spava, a sutra radim ujutro.
