Paris i ja koračali smo hodnicima laganim korakom prisječajući se događaja koji su se dogodili prije nego je on otišao, na nekoliko godina, s akademije. Paris, Diana, Jasion i ja imali smo puno događaja koji su nas i dalje vezali. Jest da nitko od nas četvero nije imao isti karakter, ali slagali smo se prilično dobro – što se mene ticalo.
„Paris!“ –niz hodnik je odjeknuo ženski glas.
Zakolutala sam očima, stala kraj njega i okrenula se. Vidjela sam Annalise kako nasmiješeno trči prema nama. Njene plave kovrče skakutale su po zraku jer su se odbijale od ramena, a potpetice odjekivale onom prostorijom.
Prekrižila sam ruke na prsima, pogledala u nju iritantnim izrazom lica, a on mi se osmijehnula kao da nije shvaćala da mi nipošto nije bila draga. Stala je pred nama, pogledala u Parisa svojim velikim plavim očima i nekoliko puta trepnula.
„Bok, Annalise.“ –nasmiješio joj se.
Frknula sam, zakolutala očima i pogledala u drugu stranu.
„Hoćemo li danas vježbati?“ –upitala ga je.
„Naravno. Isto mjesto, isto vrijeme. Znaš da ja nikad ne kasnim!“ –odgovorio joj je.
„Oh, odlično! Jedva čekam da počnemo! Vidimo se onda kasnije!“
„Vidimo se!“
„Bok, Afrodita!“
Osmijehnula sam joj se, mahnula joj, a zakolutala očima i napravila grimasu kad je već bila dovoljno daleko od nas.
„Čemu to?“ –upitao me zbunjeno.
„Što?“ –pogledala sam u njega iznenađenim izrazom lica.
„Ta grimasa! Čemu to?!“
„Oh... Znaš koliko mrzim kad me netko zove Afrodita! Usput, cura je iritantna!“
„Jesi li ikada pričala s njom?“
Odmahnula sam glavom.
„Onda kako možeš znati da je iritantna?“ –nasmiješio se i spustio niz stepenice.
„Jednostavno osjećam kad me netko iritira.“ –slegnula sam ramenima i krenula za njom.
„Ili ti možda smeta što ju treniram?“
„To je tvoj život!“
Zapravo... Ono što sam mu htjela reći jest da mi je to jako smetalo. Smetalo mi je zbog razloga zbog kojeg nisam ni sama znala, ali govorila sam si se da je to zbog toga što me ona iritira. Bilo bi mi glupo reći mu da nemam pojma zbog čega me iritira, a i naravno – nagovoriti ga da ju prestane trenirati jer je njena obitelj dosta plačala za to.
„Ne brini se...“ –obgrlio me rukom i spustio svoje naočale pogledavši me zelenim očima. „Ti ćeš uvijek biti jedina cura koju sam obožavao trenirati!“
„Ha-ha, Paris.“ –zakolutala sam očima i odgurnula ga u stranu.
Spustila sam pogled i lagano se osmijehnula. Morala sam sama sebi priznati da mi je bilo drago što je ono rekao. Osjećala sam se sretnije, ali kad sam shvatila da me Paris promatra, odmahnula sam glavom i uozbiljila se.
Prišla sam vratima Samuelovog ureda jer je tražio Parisa i mene, a Diana i Jasion nisu mogli doći pošto su imali predavanja. Pokucala sam na vrata i, kad sam čula njegov glas i dopuštenje za ulazak, otvorila sam ih.
„Evo nas.“ –uzvratila sam. „Što je bilo toliko važno?“
„Ovo!“ –podignuo je papir i bacio ga preda mnom.
Paris ga je podignuo prije nego sam ja dospjela do njega, pa sam mu prišla i spustila ruku pošto je bio viši od mene, a ja nisam mogla vidjeti što je pisalo na njemu.
„Sajam?!“ –oboje smo uzviknuli začuđeno.
„Da, sajam.“ –rekao je ozbiljnim glasom naš ravnatelj.
„Kao prvo, zbog čega ljudi rade sajam po zimi, a kao drugo...“ –započela sam. „Što mi imamo s time?“
„Bit će puno ljudi ondje, Dita. Vampiri, demoni i vukodlaci... svi će oni biti ondje, a vi morate paziti da nekoga ne ozlijede!“
„Zanimljivo!“ –nadodao je Paris.
„Barem se nećemo dosađivati!“ –slegnula sam ramenima. „Jesmo li gotovi?“
„Sajam počinje u pet. Recite Diani i Jasionu da također moraju ići! Zapravo, ići će dosta vas kako bismo se osigurali da se ljudima ništa ne dogodi!“ –objasnio je Samuel.
„Oh, a tko će onda čuvati klice u akademiji?“ –upitala sam pomalo ljutito. „Moramo paziti na ljude prije nego na naše mlade lovce, ha?“
„Dita!“
„Što je?! Samo govorim istinu! Želim znati tko će paziti na njih!“
„Imamo dobre starije lovce ovdje koji će paziti na akademiju. Uostalom, to se tebe ne bi trebalo ticati!“
„Naravno!!!! Ljudi su uvijek bitniji od nas lovce!“ –frknula sam. „Idem gubiti život za kretene koji niti ne znaju što se događa!“
„Dita, dosta!“ –ovoga puta je Paris dignuo glas na mene.
Zakolutala sam očima, otvorila vrata ureda i zalupila njima. Bijesno sam odmarširala odande. Nisam mogla vjerovati da je Samuel znao paziti više na ljude nego na nas ostale. Ispadalo je kao da mi nismo ljudi, da smo mi proklete mašine za ubijanje i koje mogu slobodno biti ubijene kako bi spasili čovječanstvo.
„Ovaj život je tako sjeban!“ –pomislila sam, otvorila glavna vrata zgrade i požurila prema garažama.
Morala sam se pod hitno maknuti odande kako bih se smirila i opustila, a nisam se namjeravala vratiti u onu zgradu do sutra pošto sam htjela odmah otići na sajam. Znala sam da ću se morati snaći kako izgubiti dosta vremena jer je tek bilo devet sati ujutro, ali nisam namjeravala biti ondje. Znala sam da bi me Paris pronašao i održao mi bukvicu kao što je to nekada znao raditi, a ja ga nisam željela slušati pošto sam smatrala da imam pravo.
Otključala sam vrata mog prekrasnog Mustanga, sjela na sjedalo upalivši radio i onda sam uključila motor. Nekoliko puta sam stala na papučicu gasa, pa je motor zabrujao, a zatim izašla iz garaže. Dok sam se vozila prema izlazu iz prostranog dvorišta vidjela sam Parisa kraj vratiju, kako gleda u mene.
***
Neko vrijeme sam šetala po gradu razmišljajući što bih mogla raditi. Osjetila sam kako mi želudac kruli i kad sam pogledala koliko je sati bilo shvatila sam da je vrijeme ručka. Ušla sam u prvi restoran kojeg sam vidjela, sjela za stolom kraj prozora i otvorila cijenik. Pogledom sam pratila što bih mogla pojesti i na kraju sam se odlučila za ponfrit i pohano meso.
Nakon što sam naručila hranu od crnokose konobarice, nagnula sam se na naslonjač i pogledala kroz prozor. Vani nije bilo lijepo vrijeme. Bilo je tmurno i kao da se spremalo nevrijeme, što nije bilo nimalo čudno zbog toga što je prosinac počinjao. Nadala sam se samo da neće uskoro pasti snijeg jer je tada bilo najteže hvatati demone.
„Dita.“ –začula sam nepoznati glas.
Iznenađeno sam se okrenula i ugledala demona koji mi je neki dan spasio život.
„Što radiš ovdje?“ –ljutito sam ga pogledala, pripremajući se izvući svoj pištolj kako bih ga upucala istog trena, ali znala sam da nesmojem.
Prvi razlog je bio zbog toga što je bilo ljudi oko nas, a drugi, onaj koji je mene užasno iritirao... zbog toga što nikome nije naudio.
„Hej, hej, mala...“ –sjeo je preko puta mene. „Jesam li nekome nešto napravio?“
Maknula sam ruku sa pištolje, stavila obje na stol i ljutito ga pogledala.
„Što želiš od mene?“ –upitala sam ga.
„Samo razgovarati.“ –nasmiješio se.
Frknula sam.
„Nemam o čemu pričati sa demonom.“ –rekla sam.
„Moram ti se pohvaliti što si bila tako draga i zahvalila mi se što sam te spasio!“ –uzvratio je. „Nevjerojatno je koliko si draga s riječim!“
Zakolutala sam očima.
„Hoćeš li biti sretan i otići ako ti kažem hvala?“ –uzdahnula sam.
„Nema na čemu!“ –nacerio se. „Ali ne... Ne namjeravam otići!“
„Što želiš od mene?!“
„Samo se družiti s tobom. Zar je to neki zločin?“
„Propucat ću ti mozak ako me želiš zavesti i pretvoriti me u smrdljivca poput tebe, pa si ti sad razmisli da li je to zločin!“
Nasmijao se.
„Draga moja Dita...“ –odmahnuo je glavom i prekrižio ruke na prsima. „Lijepa si cura, ali nisi moj tip tako da želim samo biti prijatelj s tobom i ništa više!“
„Zašto demona zanima biti prijatelj s lovcem?!“ –zbunjeno sam ga pogledala.
„Možda zato što bi bilo vrijeme da se sprijateljimo i prestanemo ubijati jedni druge?“
„Možda vas ne bismo ubijali da vi ne ubijate ljude!!!“
Oblikovao je usta u slovo o, a ja sam razvukla osmijeh od uha do uha jer sam bila sretna što je zašutio, što nije mogao ništa drugo reći na ono.
„Možda.“ –klimnuo je glavom, a ja sam bila jako ponosna na sebe. „I... Tko te naljutio?“
Oblikovala sam usta u slovo o i iznenađeno pogledala u njega.
„To se tebe ne tiče!“ –prekrižila sam ruke na prsima.
„Pa...“ –nasmiješio se. „S obzirom da sam ja jedina osoba...“
„Demon si!“
„Ok... S ozbirom da sam jedini s tobom sada i jedini koji te može poslušati, bilo bi ti pametno da mi kažeš što ti je!“
„Zašto?!“
„Zato što ćeš se inače nastavljati živcirati!“
Zakolutala sam očima i pogledala u prozor. Nisam namjeravala nastaviti pričati s njime.
***
Nisam znala što se dogodilo sa mnom, da li je neki demon ušao u mene ili sam se ja nešto smekšala, ali znala sam da sam poludjela.
Priznala sam Hectoru, demonu, da zbog čega sam bila ljuta, a on me pozorno slušato. Iznenadila sam se kad mi je rekao da se slaže sa mnom i da nije u redu što se Samuel ponašao onako prema nama, kao da ga nije briga što će se s nama desiti već da mu je bilo važno samo da obranimo ljude.
Odmahnula sam glavom i nastavila hodati sajmom gledajući oko sebe ne bih li vidjela nekog sumnjivog. Više nisam htjela razmišljati o Hectoru, demoju kojemu sam otvorila svoju dušu, jer sam se samo živcirala na samu sebe još više zbog toga što sam bila glupa. Osjećala sam se glupo što sam demonu ispričala kako se osjećam, što me živciralo, a to sam jedva mogla reći svojim dugogodišnjim prijateljima.
„Želiš li da ti pročitam prošlost i budućnost, draga?“ –zaustavila me ženska ruka.
Pogledala sam u djevojku koja je stajala kraj mene. Bila je jako lijepa. Pretpostavila sam da je starija od mene. Vidjelo se to po njoj, ali je i dalje imala nešto prekrasno u sebi. Promatrala me svojim svijetlo plavim očima dok joj je duga plava kosa vijorila na vjetru.
Osmijehnula mi se ružičastim ustima i spustila pogled na moju ruku. Primila ju je dok sam ja zbunjeno gledala u nju jer joj nitko to nije dopustio.
Iznenada sam primjetila njeno iznenađeno, pomalo preplašeno lice.
„Što je?“ –upitala sam zbunjeno.
„Demon...“ –prošaptala je, ispustila mi ruku i ušla u šator.
Podignula sam obrvu ne shvačajući što se upravo dogodilo. Slegnula sam ramenima, okrenula se i nastavila hodati dalje. Nekoliko puta sam se okrenula prema šatoru u kojemu je bila ona “vidovnjakinja“. Iznenadila sam se vidjevši kako gleda u mene.
„Dita!!!“ –začula sam Dianin glas.
Okrenula sam se i vidjela ju kako trči prema meni.
„O, Diana!“ –nasmiješeno sam joj mahnula.
„Gdje si ti, čovječe?!“ –prodrmala me.
„O-Ovdje?!“
„Cijeli dan?! Zašto se nisi javljala na mobitel?!“
„Ton mi je bio isključen, pa valjda nisam čula da me itko od vas zvao!“
Odmahnula je glavom. Vidjela sam da nam Jasion i Paris prilaze. Moj najbolji prijatelj me pogledao ozbiljnim izrazom lica, a ja sam se ispričala Diani i udaljila odande namjeravajući ga izbjegavati.
