Part 1 ~ Chapter 5
Within Temptation ~ The Howling
Sjedila sam za radnim stolom i čistila pištolj. Imala sam običaj to činiti svaki dan kako bi se osigurala da mi se ništa loše ne desi u slučaju da ga trebam upotrijebiti. Čula sam nekoliko slučajeva u kojima su lovci nastradali zbog toga što je metak ispalio u njih, a ne u demoje koje su proganjali zbog toga što nisu bili dovoljno čisti, a ja svoj život nisam namjeravala izgubiti sa devetnaest godina.
„Dita...“ –Diana je pokucala na vrata.
„Uđi!“ –uzviknula sam.
Vrata su zaškripila otvarajući se, a ja sam ponovno sastavila pištolj i okrenula se prema njima. Osmijehnula mi se, zatvorila vrata i prišla mi.
„Što radiš?“ –upitala me.
„Upravo sam očistila pištolj.“ –odgovorila sam. „Jesi li gotova sa predavanjima?“
„Da, napokon. Idem do grada?“
„Može!“
Nasmiješila mi se, a ja sam se dignula sa stolice, spremila pištolj u futrolu koju sam zavezala oko struka i krenula prema vješalici na kojoj mi je bio kaput. Obukla sam ga i otključala vrata, te izašla iz one prostorije zajedno s Dianom.
„Jasion?“ –upitala sam.
„Ima predavanje.“ –odgovorila je.
„Paris?“
„Također.“
Zastala sam i zbunjeno pogledala u nju.
„Što je?“ –upitala me podignuvši obrvu.
„Kakvo predavanje?“ –uzvratila sam.
„Zar ti nije rekao da ući Annalise?“
„Annalise?!“
Klimnula je glavom. Zakolutala sam očima i spustila se niz stepenice. Mogla sam si očekivati da će kad – tad doći do toga pogotovo jer njena obitelj ima dosta novca. Djevojka je imala šesnaest godina, ali ponešala se poput glupače. Išla mi je užasno na živce, a znala sam da će ju Paris naučiti što i mene. To me užasno iritiralo.
„Jesi li ljuta?“ –upitala me.
Odmahnula sam glavom, otvorila glavna vrata spavaonice, te krenula prema garažama u kojemu je moj Mustang bio parkiran.
„Izgledaš mi ljuto.“ –hodala je tik uz mene. „Smeta ti što uči Annalise?“
„Smeta mi Annalise, a ne to što ju on uči!“ –nadodala sam, progurala vrata garaže i otključala auto.
„Zašto?“
„Iritantna je.“
„Simpatična je.“
„O, ma daj, Di! Cura ima šesnaest godina, masu love u kojoj pliva i uz to je užasno umišljena!“
Odmahnula je glavom, a ja sam sjela na sjedalo upalivši radio.
***
Sjedila sam za stolom u kafiću, nakon što smo Diana i ja provele neko vrijeme u trgovačkom centru. Nisam znala kako me uspjela nagovoriti na to jer inače nisam bila obožavateljica šopinga, pa čak niti kad sam si nešto trebala kupiti. Ona je odlazila iz trgovine u trgovinu, isprobavala odjeću koja bi joj se svidjela da bi na kraju odande izašla vani sa jednom vrečicom ili bez ičega; ovisi što bi joj se sviđalo.
Uglavnom... Ludila sam s njome, ali to je bila moja dužnost kao najbolja prijateljica. Uostalom, dok bi se ona presvlačila ja bih pozorno promatrala ljude oko sebe ne bih li slučajno primjetila nekog koji nije spadao ondje.
Zapravo, jedino nadnaravno biće koje se moglo prepoznati su bili vampiri, ali oni nisu izlazili kad je vani bilo Sunce jer bi u to vrijeme spavali. Vukodlaci i demoni su bili jako slični ljudima. Njih ne bih niti mogla prepoznati u mnoštu zbog toga što bi se mimetizirali između mnoštva ljudi. Bilo mi je teško shvatiti dali je netko od njih nadnaravno biće ili ne.
Na sreću, Samuel bi nam uvijek javljao kad bi netko trebao biti smaknut, pa bi mi bilo lako ubiti jednog od njih, a i veliko zadovoljstvo.
Okrenula sam se kako bih vidjela da li Diana napokon dolazi, ali nje nije bilo ni traga. Već neko vrijeme je nije bilo zbog toga što je otišla u obližnju trgovinu kupiti stvari koje su trebale Jasionu, pa sam se ja dosađivala.
Krajičkom oka sam pogledala u šank. Primjetila sam da ondje stoji dečko stariji od mene i da me promatra. Podignula sam pogled i klimnula glavom kao da ga želim pitati što želi, zbog čega bulji, a on mi se nasmiješio. Zastala sam ga bolje promatrati. Imao je jako svijelo plave oči i smečkasto plavu kosu. Pogledala sam ga od glave do pete, pažljivo, kako ne bi shvatio da ga gledam pošto bi mi bilo neugodno. Bio je zgodan, koliko sam mogla vidjeti.
„Oprosti što mi je trebalo ovako dugo.“ –preda mnom se pojavio Diana.
Poskočila sam od straha jer ju nisam očekivala ondje, a kad sam pogledala u stranu shvatila sam da onog dečka više nije bilo za šankom. Pogledala sam prema vratima, ali nisam vidjela da je itko izlazio odande.
„Što je bilo?“ –sjela je preko puta mene.
„Učinilo mi se da sam vidjela nekoga.“ –odmahnula sam glavom. „Uglavnom, gdje si ti bila do sada?“
„Oprosti!“ –nacerila se.
Zakolutala sam očima.
***
Trčala sam ulicama tražeći vukodlaka koji mi je pobjegao. Na sreću, bila je noć, pa se nisam trebala brinuti da bi nekome mogao nauditi. Nadala sam se samo da nas nitko nije mogao vidjeti kroz prozor. Pokušavala sam biti što tiša i skrivenija sam mogla.
„Jebem mu...“ –prošaptala sam gledajući oko sebe.
Pretpostavljala sam da je mogao ući u šumu, a ne bi bilo teoretske šanse da ga ondje nađem. To me užasavalo, nerviralo i irtiralo toliko da sam se htjela izderati kako bih izbacila bijes iz sebe, ali to sam trebela čuvati za kasnije, kad ga budem pronašla.
Ušla sam u prostranu šumu u kojoj se, na sreću, nije nalazila akademija jer mu tada nikako ne bismo dopustili da pobjegne ondje, a zatim oprezno gledala oko sebe znajući da se negdje sakrivao. Mogla sam osjetiti smrad krvi u zraku i znala sam da mi je blizu.
Čula sam zvukove oko sebe, pa sam se okretala ne bih li ga slučajno negdje vidjela, ali inače su vukodlaci bili brži od ljudi. Mi lovci smo uvijek imali problema kad smo njih morali hvatati, a ja sam sada bila sama pošto su svi ostali bili u centru grada.
„Tako mi i treba kad želim pokazati Parisu da sam postala jača od zadnjeg puta kad me trenirao!“ –odmahnula sam glavom.
Čula sam zvuk točno iza sebe, podignula ruku sa pištoljem i okrenula se. Ugledala sam bijesno vučje lice pred sobom i, prije nego sam se uspjela snaći, bacio se na mene, a pištolj mi je ispao iz ruke.
Istog trena sam čula nekoliko pucnjeva, a vučje tijelo palo je na mene. Šokirano sam gledala u zvijezdano nebo pitajući se što se upravo dogodilo. Nečije ruke podignule su vukodlaka s mene i bacile ga u stranu.
„Jesi li dobro?“ –poznati muškarac se stvorio kraj mene.
Pogledala sam ga bolje pokušavajući se sjetiti otkud mi je bio poznat.
„Nisi se ozlijedila?“ –upitao me.
„Ti...“ –promrmljala sam. „Vidjela sam te već.“
„Mislim da si me promješala s nekime.“
„Ne, ne! Vidjela sam te! Sigurna sam!“
„Udarila si se, jelda?“
„Ti si dečko iz kafića!“
„Nemam pojma o čemu pričaš!“
Prostrijelila sam ga pogledom. Neko vrijeme sam ga promatrala pipajući rukama tlo kako bih pronašla pištolj. Napokon sam ga dotaknula i uperila cijevčicu u njegovo čelo.
„Tako se zahvaljuje?“ –frknuo je. „Ma nema na čemu! Samo mi ti propucaj čelo!“
„Ti si demon, jelda?“ –uzvratila sam dizajući se sa poda.
„Točnije... demon koji ti je spasio život!“
„Oh, snalazila sam se prilično dobro!“
„A-HA.... Zato ti je skoro i otkinuo glavu, jelda? Jer si se ti prilično dobro snalazila, ha? Trebala bi me naučiti“
„Nemoj da ti...“
„DITA!!!“ –začula sam Parisov glas u blizini.
„Ovdje sam!“ –viknula sam okrenuvši se. „Slušaj...“
Kad sam ponovno pogledala ispred sebe primjetila sam da demona nije nigdje bilo. Okretala sam se oko sebe, ali nisam ga mogla pronaći. Osjetila sam kako mi se vrti u glavi, pa sam počela padati prema podu.
„Hej, hej...“ –osjetila sam snažan zagrljaj.
Podignula sam pogled i shvatila da Paris gleda ravno u mene.
„Ranjena sam...“ –promrmljala sam i zaklopila oči duboko uzdahnuvši.
***
„Ne, ne, ne!!!“ –odmahivala sam glavom gledajući u medicinsku sestru koja me šokirano promatrala.
„Dita Gass...“ –započela je. „Ne bojiš se demona, ali inekcije, da?“
Klimnula sam glavom i preplašeno gledala u inekciju koju je držala u ruci. Pogledala sam krajičkom oka u Parisa, a on mi se smiješkao.
„Sigurno uživaš u ovome, jelda?“ –zakolutala sam očima.
„Hoćeš li da te da te držim za ručicu da se ne bojiš?“ –uzvratio se nasmiješeno.
„Pizdo...“
Zahihotao se, a medicinska sestra mi je uzela roku. Automatski sam čvrsto uhvatila Parisovu ruku i pogledala u drugu stranu. Užasavala sam se inekcija. Ponekad bi mi se čak zavrtilo u glavi. Znala sam da mi pomaže, da mi daje protuotrov kako se ne bih pretvorila u prokletog vukodlaka, ali to mi nije moglo pomoći da zaboravim na svoj strah.
„Gotovo je!“ –rekla je i dignula se sa stolice.
„Bila si dobra!“ –Paris me potapšao po ramenu. „Hoćeš da ti kupim lizaljku?“
„Nemoj da ti pokažem što će se desiti s tvojom lizaljkom ako nastaviš zajebavati!“
Medicinska sestra i on su se pogledali.
„Vatrena je čak i u ovakvim trenutcima?“ –zbunjeno ga je upitala.
„Ne mogu je ukrotiti!“ –slegnuo je ramenima.
Nasmiješio se, odmahnula glavom i pogledala u mene.
„Dita, večeras ćeš prespavati ovdje.“ –rekla mi je.
Uzdahnula sam, dignula se sa stolice i prebacila na krevet. Paris mi je pomogao skinuti starke jer nisam imala previše snage, a zatim sam prislonila glavu na jastuk. Paris je potegnuo plahte i namjestio ih, a zatim se udaljio od mog kreveta. Uhvatila sam mu ruku, a on je zbunjeno pogledao u mene.
„Ostani dok ne zaspem.“ –promrmljala sam zijevajući.
„To će biti brzo.“ –nasmiješio se, povukao stolicu i sjeo kraj mene. „Što ti je bilo da si sama otišla za njim?“
„Htjela sam te... impresijonirati...“
„Mene?“
„D-a... da...“
„Zašto?“
Uzdahnula sam, zijevnula i zaklopila oči.
„Zato što...“ –uzdahnula sam. „Želim ti pokazati koliko si me dobro istrenirao.“
Nastala je tišina.
„Ti si tako bedasta cura, Dita!“ –osjetila sam poljubac u čelo.
Znam da ima gramatičkih pogreška kao i inače, ali nemam vremena za ispravljanje preko Internetske stranice. Raditi je sranje! -.-
• 00:00 • 21.05.2010. •
komentiraj • 10 •
