Part 3 ~ Chapter 05
Nisam mogla spavati kako treba preko noći. Nisam niti spavala sa Parisom već u svojoj staroj sobi gdje sam se vrtjela po krevetu i dosađivala se. Nisam izlazila odande satima; niti kad me Diana došla zvati kako bismo se prošetale do grada i pričale o svemu, kad me Jasion došao nagovoriti da odemo popiti pivo do kafića... Nisam jednostavno imala nikakve volje za izlazak.
Dignula sam se sa kreveta i prišla prozoru. Vani je bilo vedro nebo, zvjezdano i polumjesec koji je osvjetljavalo malo dvorište ispred spavaonice. Znala sam da neću moći zaspati, pa sam odlučila otići negdje gdje duže vremena nisam bila. Skinula sam pidžamu sa sebe, obukla prve hlače i majicu koje sam vidjela na polici u ormaru, te navukla crvene starke.
Obukla sam majicu dugih rukava jer ipak nije bilo tako toplo unatoč tome što je svibanj nedavno počeo. Vrijeme je bilo prilično promjenjivo i nikad nisam mogla skontati kako se obući.
Izašla sam iz sobe, tiho, kako me nitko ne bi čuo. Pogledala sam u hodnik nadajući se da me nitko neće otkriti, a zatim zaključala vrata. Potrčala sam niz stepenice. Sve je bilo tiho i odahnula sam shvativši da su svi spavali u ono doba. Nisam htjela da me sretne netko tko nije smio znati da izlazim.
Otključala sam glavna vrata spavaonice i požurila prema garažama gdje je bio parkiran Deimosov automobil. Trebala sam im otići u posjet, razgovarati s Hectorom o svemu i vidjeti kako se odvija situacija sa Adonisom.
Vozila sam do kapije gdje su mi stražari otvorili vrata i klimnula glavom pozdravivši ih. Razmišljala sam o tome gdje se nalazio Grad Tame i nadala se da ću pronaći pravi put do ondje. Namjeravala sam se vratiti na akademiju do jutra kako nitko ne bi primijetio da me nije bilo.
Vozila sam se duže vremena, slušajući glazbu koja je svirala na radiju, i gledala u stranu, u tamnu šumu. Razmišljala sam o tome kako bih bila preplašena da onuda prolazim, a da sam običan čovjek, da ne bih znala koje su zapravo živine postojale. Ponekad sam željela da niti ja ne znam za sve ono, da smo Paris i ja obični ljudi i da živimo kao što žive normalne osobe. Nažalost, to nije bilo moguće.
Uzdahnula sam. Paris je bio prilično ljut na mene, ili je možda bolja riječ bila – razočaran. Znala sam da je on patio i da mu je bilo žao što njegovih roditelja nije više bilo i da bih ja trebala biti zahvalna što sam ih imala, ali čovjek koji mi je otac tajio mi je to trinaest godina, skoro četrnaest, otkad mi je bilo šest i pronašao me pred vratima. Možda je bilo glupo što sam nisam htjela još pričati s Michaelom, što mu nisam htjela oprostiti, ali zapravo Paris nije shvaćao kako sam se ja osjećala.
Prošla sam kroz glavna, poznata vrata Grada Tame, svog nekadašnjeg doma u kojemu se, iskreno, nisam namjeravala vratiti. Moj je dom bio uz Parisa.
Krajičkom oka sam vidjela stražare kako gledaju začuđeno u mene, ali klimnuli su glavom dok sam ja nastavila prema drvcu nadajući se da će Hector i ostali biti budni. Inače su dosta kasno išli spavati, a pošto sam vidjela upaljena svijetla u dnevnom boravku znala sam da sam imala pravo, tj. nadala sam se da sam imala pravo.
Parkirala sam auto u garažu jer sam ga htjela vratiti vlasniku pošto sam namjeravala uzeti svog Mustang koji je ostao na akademiji i na kojeg sam totalno zaboravila zbog toga što mi je bilo bitnije pronaći Parisa. Izašla sam iz auta, zaključala ga i laganim korakom se uputila prema ulazu. Bila sam pomalo nervozna jer nisam znala kako bi mogli reagirati na mene, nakon što me dva mjeseca nije bilo među njima.
Penjajući se stepenicama vidjela sam stražare pred vratima koji su se pokloniti, a ja sam ih pozdravila i prošla kroz ulazu. Nisu bili iznenađeni što me vide, ali pitala sam se kako će ostali reagirati kad uđem u dnevni.
„Znao sam da nešto smrdi po vukodlacima.“ –vidjela sam Adonisa kako silazi niz stepenice.
„Lijepi mirisi se osjećaju svugdje. Barem znaš kad ti dolazim u posjet!“ –uzvratila sam.
„Svakako. Bilo bi i vrijeme da znaš gdje ti je mjesto!“
„Kao što sam rekla, došla sam samo u posjet. Ili ne smijem?“
„Ovo je i tvoja kuća.“
Klimnula sam glavom i ušla u dnevni boravak. Hector i Nemesis sjedili su u dnevnom boravku i gledali u televiziju nasmiješeno, a Deimos i Tanatos su igrali karte za stolom.
„Vidim, stvari se nisu promijenile...“ –rekla sam nagnuvši se na vrata.
Pogledali su svi u mene.
„Oh, vidi ti to tko se udostojio pojaviti u svoj rodni grad.“ –uzvratio je nasmiješeno Tanatos.
„Auto?! Gdje mi je auto?!“ –uzviknuo je Deimos.
„Parkiran. Usput, i meni je drago što te vidim, znaš?“ –nadodala sam i bacila mu ključeve koje je on uhvatio istog trena.
Vidjela sam mu osmijeh od uha do uha kakvog je dijete imalo kad bi dobilo lizaljku, pa sam se nasmiješila. Krajičkom oka sam pogledala u Hectora koji je ozbiljnim izrazom lica gledao u mene. Pogledala sam onda u Nemesis koja mi se nasmiješila i veselo mi prišla. Snažno me zagrlila, podignula lijevu ruku i nasmiješila mi se.
„Lijep je!“ –uzvratila je.
„Hvala.“ –nasmiješila sam se.
Uzvratila mi je osmijeh. Mogla sam si i pretpostaviti da će im Hector reći da Parisa i mene, tj. za vukodlaka i mene, ali činilo se kao da su se Nemesis, Deimos i Tanatos pomirili s time, kao da im to nije smetalo.
Pretpostavljala sam da je tako zbog toga što je Hector bio moj brat, pa se brinuo više od ostalih iako nije bilo nikakvih problema. Morala sam priznati da sam ga možda razumjela. Odvojili su nas kad smo bili mali. Imala sam šest godina, pa se skoro ničeg ne sjećam, ali on je imao više od deset godina. Morao se sam snalaziti, brinuti o tome hoće li ostati živ i razmišljati kako srediti strica, vratiti ono što mu je pripadalo. Bio je zabrinut zbog mene, tražio me godinama, a onda me pronašao i bojao se da bi mi se nešto loše moglo dogoditi.
„Idemo na spavanje, dečki!!!“ –rekla je Nemesis.
„Ne spava mi se.“ –uzvratio je Deimos.
„Spavat će ti se ako te odalamim!“
„Daj, želim gledati TV!“
„Nisi ju ni gledao prije.“
„Onda želim igrati karte.“
„Nemam volje za igranje, Deimos. Idem ja na spavanje!“ –zijevnuo je Tanatos.
Deimos je zakolutao očima, bacio razočarano karte na stol i pogledao u mene ljutitim pogledom. Nasmiješila sam se, a on je izašao zajedno sa Nemesis i Tanatosom iz dnevnog boravka. Nemesis mi je namignula i zatvorila vrata, a ja sam pogledao u Hectora koji je ugasio televiziju i dignuo se sa trosjeda.
„Laku noć, Dita.“ –rekao je i prišao mi.
Uzdahnula sam.
„Došla sam ovdje zbog tebe.“ –okrenula sam se za njim.
„Ne trebaš mi ovdje ako ne namjeravaš ostati zauvijek.“ –rekao je.
„Zašto si takav?!“
„Zato što te ne želim vidjeti s njime!!!“
Odmahnula sam glavom.
„Ne zanima me što ti se on ne sviđa. Ja njega volim!“ –uzvratila sam ljutito. „Uostalom, došla sam ovdje da ti kažem da te volim i da te ne želim izgubiti kao brata! Ako me budeš tjerala da biram... izgubit ćeš me!“
Gledao je u zatvorena vrata. Odlučila sam pričekati da nešto kaže, ali šutio je i dalje. Odmahnula sam glavom jer sam bila razočarana u njega. Prošla sam kraj njega, otvorila vrata i otišla prema izlazu. Izgleda da je odlučio izbaciti me iz svog života.
„Dita!!!“ –uzviknuo je.
Stala sam i okrenula se prema njemu.
„Kako mogu biti siguran da ti doista neće nauditi?“ –upitao me.
„Vjeruj mi.“ –podignula sam ruke.
Odmahnuo je glavom.
„Poruči mu da ću ga ubiti vlastitim rukama ako ti ikada nešto loše napravi; čak i da te razljuti ili povrijedi na neki način! Ubit ću ga.“ –rekao je.
Odmahnula sam glavom i zakolutala očima. Prišla sam mu i snažno zagrlila. Podignuo je svoje ruke i uzvrati mi zagrljaj zbog čega sam bila sretna. Nisam htjela da dvije meni jako važne osobe svađaju, da nisu u dobrim odnosima jer nisam htjela birati; pogotovo ne zbog toga što sam znala da bih napustila brata.
„Moram pričati s tobom.“ –uzvratila sam.
„Zar nismo već riješili?“ –upitao me.
„Radi se o tome da...“ –uzdahnula sam. „Ja nisam tvoja prava sestra, Hector.“
Šokirano je pogledao u mene.
„Moja mama... tj. NAŠA mama je spavala s čovjekom.“ –objasnila sam. „Taj čovjek je Michael, muškarac koji se brinuo o meni od moje šeste godine. To sam prije dva mjeseca doznala, ali nisam imala prilike popričati s tobom o tome!“
I dalje me šokirano promatrao, a to me nije čudilo. Bila sam poput njega kad sam doznala onu stvar, samo što je mene više pogodilo pošto se to radilo o mome životu.
„Ne znam više što je naša mama bila.“ –prošaptao je.
Uzdahnula sam i prislonila mu ruku na rame.
„Ne znam niti ja, Hector. Žao mi je.“ –uzdahnula sam. „Ja se nje ne sjećam, pa ne mogu uopće znati kakva je bila. Michael kaže da je bilo potrebno lagati svima jer bi ubili i nju i mene, a ona me time štitila!“
Klimnuo je glavom.
„I ti i ja znamo da je za demone zabranjen odnos s ljudima.“ –nadodala sam.
Klimnuo je glavom.
„Svejedno si moja sestra.“ –lagano se nasmiješio.
Uzvratila sam mu osmijeh i zagrlila ga.
***
Tiho sam se penjala stepenicama do svoje sobe. Hector me odbacio do akademije kako ne bih trebala pješačiti, a jutro je uskoro trebalo svanuti. Otključala sam vrata sobe i upalila svijetlo, te poskočila u stranu vidjevši Parisa za stolom kako gleda u mene ozbiljnim izrazom lica.
„Paris, što radiš ovdje?“ –upitala sam ga iznenađeno.
„Ja bih tebe trebao pitati što si radila u sred noći izvan akademije.“ –dignuo se sa stolice. „Došao sam ovdje oko 2 da vidim da li spavaš i da popričam s tobom ako si i dalje budna, a onda mi kažu zaštitari da si nekamo otišla!“
„Oprosti što ti se nisam javila. Nisam te htjela buditi!“
„Gdje si išla?“
„Kod Hectora.“
„U ovo doba noći?! Jesi li ti normalna?!“
„Trebala sam ga vidjeti. On je moj brat, Paris!“
Zakolutao je očima.
„Svejedno si trebala doći i reći mi! Zabrinuo sam se za tebe.“ –uzvratio je.
„Oprosti.“ –promrmljala sam. „Razgovarala sam s njime o nama i o tome da sam mu ja polusestra. Jednostavno sam trebala riješiti neke stvari s njime!“
Klimnuo je glavom, prišao mi i poljubio.
„Jesi još ljuta na mene?“ –upitao me.
„Nisam nikad bila ljuta na tebe, ljubavi.“ –uzdahnula sam i sjela na krevet. „Jednostavno ne shvaćaš, Paris! Znam kako ti je bilo kad si izgubio roditelje jer sam, sjećaš se, odrasla bez njih, ali ne znaš kako je meni kad znam da mi je Michael pravi otac, a da mi je to cijelo ovo vrijeme tajio! Ne mogu mu jednostavno oprostiti; barem ne sada.“
Sjeo je pored mene.
„Razumijem te, Dita.“ –uzvratio je. „Pričao sam s Jasionom i Dianom. Oboje su rekli da bi učinili istu stvar da su nam tvojem mjestu, da su i oni pomalo ljuti na Michaela; pogotovo zbog toga što je šutio o istini čak nakon toga što si doznala tko si.“
„Zbilja?“ –pogledala sam ga iznenađeno.
Pretpostavljala sam da bi se i oni mogli ljutiti na mene, ali iznenadila sam se kad mi je rekao suprotno.
„Oprosti na ponašanju.“ –rekao je.
Odmahnula sam glavom i poljubila ga.
„Umorna sam. Hoćeš li nastaviti spavati ili?“ –upitala sam ga skidajući starke.
„Uz tebe mi je najbolje spavati.“ –odgovorio je nasmiješeno. „Ali trebamo paziti da nas netko ne uhvati!“
Nasmijala sam se i skinula odjeću sa sebe, te obukla pidžamu. Podsjetio me na učenike one akademije koji su se uvijek skrivali od nas. Ponekad bi im to uspjelo, ali većinom ne bi.
Legla sam kraj njega jer me već čekao u krevetu, prislonila glavu na njegova prsa i zaklopila oči uzdahnuvši. Tek u onom trenutku sam osjetila užasan umor i nije mi dugo trebalo da zaspem.
• 00:18 • 19.07.2010. •
komentiraj • 9 •
