Part 3 ~ Chapter 01
Nekoliko tjedana kasnije
Probudili su me zvukovi. Otvorila sam oči i vidjela Parisa kako hoda po sobi, oblačeći majicu.
„Gdje ideš?“ –upitala sam ga.
„Do grada, kupiti hranu.“ –odgovorio je.
„Da idem s tobom?“
„Samo ti spavaj; još je rano. Idem s dečkima! Huch će ostati i paziti na tebe!“
Zakolutala sam očima.
„Što je?“ –upitala je zbunjeno.
„Znaš i sam da se znam brinuti za sebe.“ –odgovorila sam namrgođeno.
„Znam, ali znaš i sama da su stvari drugačije otkad si mi cura!“
„Onda ostani ovdje i pazi na mene.“
Nasmiješio mi se, prišao krevetu i sjeo kraj mene. Nježno me pomilovao po licu i utisnuo poljubac na moje usne. Osmjehnula sam se, prošla rukom kroz njegovu kosu i povukla ga k sebi. Očekivala sam da će me prekinuti jer je to inače radio kad bi mu se žurilo, ali ovoga puta mi je uzvratio poljubac, pomaknuvši plahtu s mene.
„Paris!!!“ –uzviknuo je Huch, s prizemlja. „Čekaju samo tebe!!!“
Oboje smo zakolutali očima.
„Moja si kad se vratim!“ –rekao je.
„Onda se požuri!“ –spomenula sam mu.
Klimnuo je glavom, poljubio, te izašao iz sobe osmijehom na licu. Nasmiješeno sam se dignula s kreveta i otišla do ormara. Nisam imala svoju odjeću jer nisam otišla odande otkad sam pronašla Parisa, pa sam oblačila njegovu odjeću, koja je bila podosta široka, pa je ispadalo da sam niža i mršavija nego što jesam.
Obukla sam majicu i prišla prozoru. Vidjela sam Parisa, s nekoliko dečkiju iz čopora, kako se spušta niz stepenice. Podignuo je pogled prema prozoru i mahnuo mi, a i ja njemu. Jedan ga je dečko odgurnuo i nasmijao se, a pretpostavila sam da ga je zadirkivao.
Svi su to činili otkad sam počela živjeti s njima. Bila sam jedina djevojka u društvu, ali to mi nije smetalo. Dečki su bili puno bolji i simpatičniji od cura, ponekad, pa je meni bilo jako zabavno s njima; nikad dosadno.
Živjeti s njima je bilo stvarno lijepo, što me nije čudilo jer sam bila kraj Parisa, a to je sve što sam oduvijek htjela. Bilo mi je drago kad mi je Huch, koji mi je postao dobar prijatelj i s kojim sam se najviše sprijateljila, rekao da je njihov Alfa simpatičniji i veseliji otkad sam se ja pojavila, a svima je to pasalo.
Nitko od njih nije zapravo znao koliko sam ja bila sretna što sam imala Parisa. Napokon sam imala osjećaj da nekamo pripadam, a pripadala sam svijetu u kojemu je on postao, pripadala sam njemu.
Spustila sam pogled na stol i primijetila Parisov lančić. Skidao ga je kad se tuširao, a pretpostavila sam da ga je zaboravio staviti oko vrata jer sam ga ja prekinula. Dotaknula sam prstenje, a zatim odlučila isprobati jedan; onaj koji je pripadao njegovoj mami.
Bio je zlatni sa okruglim plavim kamenom u sredini. Lako mi je stao na srednji prst lijeve ruke. Pretpostavila sam da je imala prste iste moje veličine. Gledala sam u ruku malenim osmijehom na licu.
Iz razmišljanja me prekinula vika. Pogledala sam kroz prozor i vidjela crvenog i smeđeg vuka kako se tuku. Podignula sam hlače, obukla ih, te istrčala iz sobe kako bi ih otišla prekinuti jer sam pretpostavila da su se posvađali. Vukodlaci nisu mogli normalno rješavati probleme, tj. pričanjem, već su to činili borbom.
Otvorila sam vrata kuće i istrčala niz stepenice. Tukli su se malo dalje od ograde.
„Hej, bilo je dos...“ –započela sam, ali nisam se ni snašla kad sam osjetila udarac u prsa.
Od jačine udarca odletjela sam u stranu i glavom udarila od kamen. Bol je bila toliko jaka da nisam uspjela izdržati bez da se ne rasplačem. Osjećala sam kako mi cijela glava pulsira, a vid mi se neprestano mutio. Čula sam glasove oko sebe, vidjela nečije noge, ali nisam mogla ustanoviti čije su bile.
Taj netko me podignuo sa poda i nosio nekamo, a ja sam odlučila zaklopiti oči kako bi umirila bol jer je bila nepodnošljiva. Osjetila sam nešto mekano pod sobom, pa sam duboko uzdahnula.
„Dita...“ –neko me lagano šamarao. „Dita, čuješ li me?“
„H-Huch?“ –jedva sam prepoznala glas.
„Ja sam, ja sam! Otvori oči!“
„Vrti mi se.“
„Molim te, otvori ih!“
Poslušala sam ga i otvorila ju. Vidjela sam i dalje mutnije, ali mi se vid stabilizirao nakon nekoliko sekundi.
„Koliko prstiju vidiš?“ –upitao me.
„Pet.“ –odgovorila sam.
„Dobro. Kako se zoveš?“
„Afrodita, ali volim da me zovu Dita. Čemu tako glupa pitanja?!“
„Provjera! Glava ti gadno krvari. Morat ću te šivati!“
„Oh, ne, ne, ne, ne!!! Pusti da samo zaraste!“
„Iskrvarit ćeš mi!“
„Ne volim igle!“
„Bit ću nježan!“
„Svejedno ih ne volim! Hoću Parisa!!!“
Oblikovao je usta u slovo o i nasmijao se.
„Neću biti grub i neće boljeti!“ –rekao je.
„Svejedno!“ –uzvratila sam.
„Molim te, ne ponašaj se kao dijete i pusti me da radim svoj posao!!!“
„Ti si Beta, kuhar, doktor... Što ćeš još biti?!“
Nasmijao se.
„Drži ovu krpu na ranu dok idem po pribor.“ –uzvratio je.
Zakolutala sam očima i poslušala ga. Užasavala sam se prokletih igala, pogotovo kad Parisa nije bilo kraj mene. On je uvijek išao kod medicinskih sestara, na akademiji, sa mnom i držao me za ruku, a sada je bio daleko i osjećala sam se užasno. Bila sam preplašena, a inače se gorih stvari nisam bojala.
„Evo me natrag.“ –rekao je.
„Fešta!“ –zakolutao sam očima.
„Ne moraš gledati.“
„Svejedno ću osjetiti bol, znaš? Mogao bi mi dati neku žesticu da budem pijana dok me šivaš.“
„Pa da me Paris opet ubije?!“
„Zašto će te ubiti i prvi put?!“
„Jer te pustio sa mnom, a naći će te sa šivenim čelom!“
Nasmijala sam se i duboko uzdahnula. Nije mi bilo nimalo ugodno što sam se morala šivati, ali odlučila sam stisnuti zube i pretrpjeti bol.
„A jebem ti!!!“ –viknula sam kad sam osjetila iglu u čelo.
„Ne miči se!!!“ –uzvratio je nervozno.
Prostrijelila sam ga pogledom i zakolutala očima. stisnula sam šake i ljutito gledala u stranu čekajući da završi sa poslom i da napokon prestanem osjećati bol.
„Gotovo.“ –rekao je nakon nekoliko minuta. „Nemoj skidati flaster. Kasnije ću pogledati kako je!“
Klimnula sam glavom i naglo se dignula sa trosjeda, ali ponovno sam sjela jer mi se zavrtjelo u glavi.
„Najbolje je da te odnesem na spavanje.“ –podignuo me sa trosjeda. „I popit ćeš tabletu protiv bolova.“
„Da, gospodine!“ –uzvratila sam. „Tko se uopće tukao vani?!“
„Tom i Felix. Mislim da ih je strah uči u kuću. Nestali su čim sam te doveo ovdje.“
„Zašto?“
„Zato što znaju kakav je Paris kad si ti u pitanju.“
„Nije Paris loš!“
„Nitko to nije rekao, ali zaštitnički je rastrojen prema tebi!“
Slegnula sam ramenima, a on je otvorio vrata sobe i ušao, nježno me prislonivši na krevet. Ispružio mi je čašu vode i tabletu, a ja sam ju popila unatoč tome što ih nisam previše preferirala.
„A sad je vrijeme za spavanje.“ –rekao mi je.
„Što ako mi se ne spava?“ –upitala sam ga.
„Onda je vrijeme za odmaranje.“
„Nemam volje.“
„E bome ćeš ju morati pronaći!“
Zakolutala sam očima, a on je otišao spustiti rolete.
„Odmori se!“ –uzvratio je i izašao iz sobe.
Duboko uzdahnuvši sam pogledala u drugu stranu razmišljajući što bih mogla raditi jer nisam bila umorna. Vrtjela sam se po kreveti u duboko uzdahnula jer sam se dosađivala. Inače sam mogla spavati samo preko noći.
***
Okrenula sam se i otvorila oči.
„Čovječe!!!“ –viknula sam ugledavši Parisa kraj sebe.
Srce mi je poskočilo od straha jer ga nisam očekivala. Vjerojatno sam zaspala zbog tablete i nisam čula niti kad je ušao u sobu.
„Nisam te htio preplašiti.“ –rekao je.
Odmahnula sam glavom.
„Huch mi je rekao što se dogodilo.“ –uzvratio je i pomilovao mi lice. „Boli?“
„Ništa što neću preživjeti.“ –odgovorila sam.
„Mogla si me nazvati. Došao bih odmah!“
„I reći ti što?! Stala sam pred vukodlake koji su se tukli?!“
„Zašto si to napravila?! Koliko sam ti puta rekao da se ne miješaš kad se tuku?!“
„Htjela sam ih zaustaviti!“
Odmahnuo je glavom.
„I sad imaš razbijeno čelo!“ –uzvratio je ljutito.
„Proći će!“ –uzdahnula sam. „Molim te, nemoj im ništa napraviti!“
„Neću jer si ti kriva zbog toga, ali ispričali su se i upravo ti rade tortu!“
Oblikovala sam usta u slovo o.
„Nisu trebali.“ –promrmljala sam.
„Čokoladnu!“ –rekao je.
„Uh, neću se žaliti onda!“
„Huch im pomaže.“
„Jedva čekam!“
Nasmiješio se i pomilovao mi lice. Poljubio mi je čelo, nos i usta, a zatim me pogledao u oči.
„Malo sam se uplašio za tebe.“ –prošaptao je.
„Oprosti!“ –poljubila sam ga.
Obgrlio me rukom, a ja sam prislonila glavu na njegovim prsima. Rukom je prošao kroz moju kosu, svako toliko me poljubivši u čelo, a ja sam uživala u njegovim dodirima, toplini njegovog tijela.
„Otkud ti mamin prsten?“ –upitao me iznenada.
Otvorila sam oči i pogledala u svoju lijevu ruku, te shvatila da i dalje nosim prsten njegove majke. Osjetila sam kako mi se obrazi žare.
„Dita?“ –prozvao me.
„Ovaj... ja...“ –zamucala sam. „Vidi... Smiješna je to priča!“
„Da je čujem!“ –nasmiješio se.
„Vidjela sam lančić ća stol i, sasvim slučajno, došla mi je ideja da ga isprobam. Baš tada su se Tom i Felix potukli i zaboravila sam ga skinuti!“
Nasmiješio mi se, a ja sam ga skrenula skinuti kad me on zaustavio. Zbunjeno sam ga pogledala, a on me nježnim pogledom promatrao. Poljubio mi je usne, a onda nježno pomilovao obraze. Nasmiješio se, ponovno.
„Što je smiješno?“ –upitala sam ga iznenađeno.
„Kad mi je bilo pet godina, mama mi je rekla da će mi pokloniti njen prsten kad budem upoznao pravu curu za mene.“ –objasnio je. „Tada sam se smijao. Kao i svako dijete, rekao sam da se meni cure gade. Sada mi je to urnebesno smiješno!“
„Bio si dijete! Normalno je da je smiješno!“ –nasmiješila sam se. „Evo ti natrag prsten!“
„Ne shvaćaš poantu priče, Dita.“
Pogledala sam ga zbunjeno. Doista nisam shvaćala što je želio reći. Shvatila sam da je, kao i svako dijete, govorio da mu se suprotni spol ne sviđa jer sam i ja sama bila takva, ali nisam shvaćala poantu.
„Ti si prava cura za mene, Dita.“ –rekao je nasmiješeno.
Neko vrijeme sam ga gledala u tišini. Bila sam zbunjena. Uvijek mi je govorio da sam prava cura za njega, ali nisam shvaćala kakve je veze imala ona priča s time.
„Hoćeš li se udati za mene?“ –upitao me.
Raširila sam oči i šokirano pogledala u njega. u glavi mi se vrtjelo isto pitanje. „
Je li on to mene upravo zaprosio?“. Bila sam zbunjena, šokirana, nervozna i uzbuđena istovremeno.
„Zapravo, trebao bih pitati Michaela za dopuštenje, pošto ti je on tata, ali prvo trebam znati želiš li i ti to!“ –objasnio je.
I dalje sam ga promatrala u tišini jer nisam mogla vjerovati u ono što me pitao. Bila sam i dalje pod šokom.
„Dita, jebote, hoćeš li mi odgovoriti na pitanje?!“ –upitao je nervozno.
Tek u onom trenutku sam se trgnula i razmišljanja.
„Volim te!“ –rekla sam.
Podignuo je obrvu.
„Je li to da ili...?“ –prošaptao je.
„Da, da, da!!!“ –zagrlila sam ga. „Tisuću puta da!!!“
Nasmiješio se i poljubio me.
• 00:00 • 05.07.2010. •
komentiraj • 16 •
