Promatrala sam učenike koji su gledali u mene upitnim izrazom lica. Čekala su da im naredim što trebaju učiniti, ali ja sam imala osjećaj kao da ondje više ne pripadam.
„Radite što i inače.“ –rekla sam im.
Poslušno su klimnuli glavom, uperili pištolje u metu i počeli pucati dok sam ja, prekriženih ruku na prsima, bila nagnuta na zidu i gledala ih. Bila sam nervozna jer sam znala da ondje ne pripadam više, otkad sam doznala da sam zapravo uvijek bila demon. Činilo se kao da ovim učenicima uopće nije smetala ta činjenica. Svi oni su se prema meni ponašali kao i prije, a zbog toga mi je bilo drago jer sam se osjećala malo bolje, ali i dalje sam poželjela istog trena pobjeći odande.
Pitala sam se zbog čega je Samuel uopće uporno želio da radim i dalje na onoj akademiji kad se doznali da sam demon. I dalje sam bila ljuta na Michaela, profesore i ravnatelja škole zbog toga što su mi pritajili pravu istinu sve ove godine, trinaest godina mog života. Bila sam im vjerna, uvijek ih slušala, brinula se o tome da ih zaštitim, a oni su mi uzvratili na najgorem načinu.
Bila sam povrijeđena zbog toga, jako, jako povrijeđena i, naravno, nisam namjeravala pričati s njima osim kad je u pitanju bio posao.
Dosadilo mi je stajati ukipljeno na jednom mjestu, pa sam duboko uzdahnula, zakašljala se i počela hodati iza učenika kao što sam to prije znala raditi. Pozorno sam promatrala da li svi rade svoj posao, tj. da li su naučili ono što sam ih danima naučila. Bila sam ponosna kad sam shvatila da su bili dobri, da sam ih naučila sve što sam trebala.
Ubrzo je zvonilo, pa su me učenici nasmiješeno pozdravili sklonivši svoje pištolje, izašli iz one prostorije, a ja sam nasmiješeno gledala za njima. Bilo mi je drago što mi barem netko nije otežavao i što mi je bilo, donekle, lako živjeti na onoj akademiji.
Kad je zadnji učenik zatvorio vrata, ja sam izvukla svoj pištolj, stavila naočale i pogledala u metu. Podignula sam ruku, uperila pištolj prema crvenoj točni i zatvorila jedno oko. Pucala sam dosta dugo, sve dok nisam ostala bez metka. Htjela sam staviti nove, ali krajičkom oka sam vidjela Michaela sa strane.
„Što želiš?“ –upitala sam ga namrgođeno.
„Samo pričati sa svojom kćerkicom.“ –odgovorio je.
„Oh, a je li? Ja sam mislila da se inače kćerkama govore velike istine, ali ne... Netko me naučio da to uopće nije tako! Jelda, tatice?“
„Dita...“
„Nemoj!“
„Želim ti se ispričati.“
„Isprika nije prihvačena.“ –odmahnula sam glavom i prošla kraj njega, a on me zaustavio. „Trinaest godina si znao tko sam. Trinaest godina nisam znala tko sam... Trinaest godina si šutio... Ne... Nemoj tražiti od mene da ti oprostim jer neću!“
„Dita!“ –uzdahnuo je.
Odmahnula sam glavom, povukla svoju ruku iz njegovog stiska i izašla odande.
„Zaključaj vrata kad budeš izašao.“ –rekla sam mu i nastavila svojim putem.
Možda jesam bila glupa, bezobrazna ili tko zna što već jer mu nisam željela oprostiti, niti ga poslušati, ali nisam bila spremna oprostiti nekome koji mi je cijeli život lagao. Penjajući se stepenicama vidjela sam učenike kako stoje ispred oglasne ploče, pa sam sa zanimanjem krenula k njima kako bih vidjela što ih je toliko zaokupilo.
„Predbožićni ples!“ –veselo je rekla Diana.
Zakolutala sam očima i pogledala u nju.
„Nisi li uzbuđena, Dita?!“ –pogledala me nasmiješeno.
Napravila sam grimasu.
„Očito nisi.“ –promrmljala je i zakolutala očima. „Hoćeš li ići sa mnom sutra ujutro kupiti haljinu?“
Slegnula sam ramenima.
„Ako baš moram.“ –uzvratila sam.
„Naravno da moraš!“ –povukla me sa sobom.
Paris je prolazio onuda, zajedno sa Jasionom i nasmiješio mi se.
„Pomozi – mi!“ –uzvratila sam dok me ona vukla sa sobom, a on zbunjeno gledao u mene.
Mahnuo mi je, a ja sam ga promatrala moljičavim pogledom nadajući se da će shvatiti moje signale. Naravno, nije uspio u tome.
„I tebi ćemo kupiti haljinu! Oh, da, baš ćeš biti lijepa!“ –nacerila mi se Diana.
„Oh, ne, ne, ne. Ja ne idem!“ –odmahnula sam glavom i nasmiješila joj se.
Diana me prostrijelila pogledom, pa sam napravila nekoliko koraka u nazad i nasmiješila joj se. Prišla mi je prijetečim pogledom, a ja sam se nagnula na zid nadajući se da me neće ozlijediti. Ponekad bih je se bojala.
„Ideš, htjela ti to ili ne, jasno?“ –uzvratila je.
Odmahnula sam glavom.
„Diana...“ –uzdahnula sam. „Neugodno mi je!“
„Zašto?“ –upitala je zbunjeno.
„Zato što... Ne znam kako bi me ljudi mogli gledati kad dođem ondje! Znaš i sama da večinom dođu i lovci iz obližnjih gradova. Ne želim se suočiti s njihovim pogledima!“
Prekrižila je ruke na prsima, tapkala nogom od pod i ljutito me pogledala.
„Boli te briga za njih, Dita!“ –zakolutala je očima. „Ti si za nas i dalje Dita Gass i boli te briga što oni misle o tebi!“
Odmahnula sam glavom i duboko uzdahnula. Pogledala sam u drugu stranu i vidjela Parisa kako razgovara s Annalise. Smiješkao joj se, a i ona njemu također. Maknula sam pogled i nastavila hodati dalje.
***
Gledala sam se u ogledalo. Na sebi sam imala usku crnu haljinu na bretele, a iznad sam stavila bolero kako mi ne bi bilo hladno. Diana me natjerala da se našminkam, napravim neko frizuru i da obučem haljinu koju mi je ona tražila nekoliko sati po trgovačkom centru dok sam ja sjedila u kafiću i čekala da se ona vrati jer je misterijozno nestala. Nažalost, nisam ju smijela iznevjeriti, pa sam se obukla unatoč tome što nisam bila spremna za zabavu.
Obukla sam štikle koje mi je ona posudila. Bila sam bijesna zbog toga pošto mi je bilo pomalo naporno hodati u njima, ali Diana me natjerala da cijeli dan hodala u sobi s njima, pa su mi se noge donekle navikle. Još jednom sam crvenim ružem prošla po usnama, počešljala kosu i duboko uzdahnula.
Otvorila sam vrata svoje sobe, izašla u hodnik i pogledala oko sebe. Na sreću, svi su već duže vremena bili u školskoj dvorani, pa se nisam trebala brinuti o tome da će me netko vidjeti u onom trenutku. Nisam uopće znala zbog čega sam bila toliko sretna što me neće vidjeti odmah kad ću im se uskoro pridružiti.
Nažalost, školska se dvorana nalazila odmah do spavaonice, pa sam stigla do ulaza brže nego sam očekivala. Nisam uopće znala kako sam stigla sa štiklama, i to po snijegu, do ondje, ali bila sam jako zahvalna što nisam pala jer se to zamalo desilo više puta.
Duboko sam uzdahnula i natjerala se otvoriti vrata dok su mi ruke drhtale. Svi su pogledi bili upereni u mene, a ja sam zbunjeno gledala u njih čekajući da ga maknu kako bi mi bilo ugodnije. Osjećala sam kako mi se obrazi žare, pa sam maknula pogled i oprezno se spustila niz stepenice znajući da bih, kao velika šeptrlja, mogla pasti pred svima.
„Oh, dobra večer, gospođice!“ –začula sam Parisov glas.
Podignula sam pogled i osmijehnula mu se, a on mi je ispružio ruku koju sam ja primila.
„Dobro ti stoji odijelo.“ –rekla sam mu. „Izgledaš kao Will Smith u Dečki u crnom samo što ti nisi crn!“
„Ajme, nisam?!“ –iznenađeno me pogledao. „Doživio sam šok!“
Nasmiješila sam mu se i spustila pogled.
„Zbog čega spuštaš pogled?“ –upitao me tiho.
„Neugodno mi je.“ –promrmljala sam.
„Zbog čega?“
„Vidim kako me ljudi gledaju. Osjećam se užasno! Najrađe bih otišla natrag u sobu.“
Odmahnuo je glavom.
„Idemo plesati.“ –rekao je.
„Ne znam plesati.“ –promrmljala sam.
„O, Bože, Dita... Haljina ti stvarno ne stoji!“
Prostrijelila sam ga pogledom.
„Nije ono što misliš!“ –odmahnuo je rukom.
„Idi k vragu, Paris!“ –zakolutala sam očima i udaljila se ljutito od njega.
Probila sam se kroz ljude i otišla prema stolu na kojemu je bilo alkoholno piće. Podignula sam čašu i stavila u nju crno vino, a zatim krenula prema terasi kako bih se ondje mogla osjećati puno bolje. Bila sam bijesna na Parisa što mi je dao onaj prekrasan kompliment.
„Dečki...“ –promrmljala sam tiho.
„Dita!“ –stao je preda mnom, a ja sam ljutito pogledala u njega. „Nisam mislio ništa loše.“
„Oh, naravno da nisi, jelda? Jer... Haljina mi stvarno ne stoji. Barem, si iskren!“
„O, Bože!!! Prekrasna si, fantastična, fenomenalna i užasno jebazivna!“
Oblikovala sam usta u slovo o ne vjerovajući u ono što je rekao dok je on gledao ozbiljnim izrazom lica u mene. Osjećala sam kako mi srce ubrzano kuca.
„I rekao sam to jer ti haljina ne stoji pošto ne znaš plesati, ali svejedno je to bila zajebancija!“ –uzdahnuo je. „Prekrasna si, Dita! Uvijek si bila i uvijek ćeš ostati.“
I dalje sam šokirano gledala u njega pošto, doista, nisam mogla vjerovati da mi sve ono govori. Nije bio pijan jer nisam osjećala alkoholni zadah, a to je moralo značiti da je govorio istinu. Bila sam zbunjena zbog toga pošto Parisa nikada nisu zanimale cure; barem se meni tako činilo jer mi nikada nije govorio da li mu je neka cura lijepa ili mu se pak jedna sviđa.
„Dita...“ –uzdahnuo je i rukom mi pomilovao obraz. „Ja te volim!“
Čaša, koju sam čvrsto držala u ruci, pala je na pod. Razbila se u tisuću komadića dok je crvena tekučina klizila podom.
„Pravilo broj jedan...“ –u glavi mi je odjekivao Parisov glas. „Nikad se nemoj zaljubiti u mene!“
Poznata truba me omela iz razmišljanja. Paris mi je okrenuo leđa, otvorio vrata terase i istrčao vidjeti što se događalo pošto je truba bila snak uzbune. Potrčala sam i ja za njime, stala kraj njega i primjetila demone kako prilaze ustanovi.
„Sranje...“ –uzvratila sam.
Krajičkom oka sam primjetila da Paris preskače ogradu. Na sreću, nije bilo visoko, pa se nisam morala brinuti da je nešto slomio. Morala sam pocjepati haljinu kako bih mogla i ja to učiniti pošto je bila previše uska za preskakanje. Skinula sam i štikla kako bih lakše mogla trčati, a zatim preskočila ogradu i potrčala za Parisom koji je već trčao pištoljem prema njima.
„PARIS, NE!!!“ –viknula sam.
Stao je ukipljeno na mjesto i pogledao me šokiranim izrazom lica. Prišla sam mu i odmahnula glavom.
„Zašto?“ –upitao je zbunjeno.
Odmahnula sam glavom i potrudila se ne rasplakati.
„Princezo.“ –začula sam muški glas.
Okrenula sam se i vidjela kako mi se demoni počinju klanjati. Zaklopila sam oči i duboko uzdahnula znajući da ono nije trebalo biti vrijeme mog odlaska s akademije, ali očito me Hector nije upozorio na vrijeme.
Your fingertips across my skin
The palm trees swaying in the wind
Images
U glavi su mi se počela vrtjeti riječi meni vrlo poznate i drage pjesme koja bi me, ponekad, bacala u depresiju. Pokušala sam se suzdržati da se ne rasplačem.
„Dita?“ –Paris je prislonio ruku na moje rame, a ja sam se natjerala pogledati ga. „Što je ovo?“
You sang me Spanish lullabies
The sweetest sadness in your eyes
Clever trick
„Idem živjeti sa Hectorom.“ –rekla sam mu drhtavim glasom.
Raširio je oči.
I never want to see you unhappy
I thought you'd want the same for me
„M-Molim?!“ –upitao je šokirano.
„Ondje je moje mjesto, Paris. S njime ja moram biti!“ –nadodala sam.
Odmahnuo je glavom, a ja sam duboko uzdahnula, okrenula mu leđa i udaljila se od njega. Osjetila sam njegov stisak, a ja sam zaklopila oči moleći se da se ne slomim. Znala sam da ono moram činiti kako bi svi bili na sigurnom, kako ON ne bi nastradao.
„Molim te, nemoj otići.“ –prošaptao je.
Okrenula sam se prema njemu i pogledala ga ljutitim pogledom.
„Nemam što raditi ovdje!!!“ –viknula sam. „Ti mi nikada ništa nisi značio, Paris!!! Ti i ja nemamo budućnost! Nema mjesta za tebe u mome životu, kako ti nije jasno?!“
Promatrao me iznenađenim pogledom. Pogledala sam u Dianu i Jasiona koji su stajali iza nas. Ondje su, također, bili i ostali lovci. Ponovno sam pogledala u Parisa. Vidjela sam nešto čudno u njegovim očima, nešto što nikada prije nisam vidjela, a to me polako slamalo.
Odmahnula sam glavom, okrenula se i udaljila od njega, a suze su mi tada potekle niz lice.
Goodbye, my almost lover
Goodbye, my hopeless dream
I'm trying not to think about you
Can't you just let me be?
So long, my luckless romance
My back is turned on you
Should've known you'd bring me heartache
Almost lovers always do
Jedan demon mi je otvorio vrata automobila, pa sam klimnula glavom i ušla u njega. Pogledala sam, još jednom, kroz prozor. Svi stanovnici akademije i dalje su stajali na isto mjesto, ali nisam marila za njih. Marila sam samo za Parisa kojeg sam voljela i kojeg sam morala napusiti.
„Jesi li dobro?“ –upitao je Hector.
Odmahnula sam glavom.
„Idemo odavde prije nego što istrčim iz auta.“ –nagnula sam glavu na prozor dopuštajući suzama da kližu.
