Nezainteresirano sam pratila put kojim smo se vozili. Putovali smo dosta dugo; ili se pak to meni samo činilo zbog toga što sam neprestano gledala kroz prozor, promatrala kako prolazimo šumom koja je bila prilično prostrana.
Osjećala sam se užasno. Nikad prije me onako nije srce stezalo i imala sam osjećaj da bi mi ono moglo iskočiti iz grudi. Ostavila sam Parisa, nisam mu priznala da i ja njega volim jer sam znala da bi mi tada bilo još gore otići odande. Nažalost, shvatila sam da ga volim tek prije nekoliko dana.
Zapravo, neprestano sam se trudila ne razmišljati o tome da ipak nešto više osjećam prema njemu, ali kad mi je rekao da me voli, kad sam čula one dvije prekrasne riječi koje su bile melem za moje uši – shvatila sam da je on bio sve što sam oduvijek tražila.
„Dita, jesi li stvarno dobro?“ –upitao me Hector.
Klimnula sam glavom.
„Možemo se vratiti, ako želiš.“ –rekao je.
„Kakve svrhe ima vratiti se kad me Paris mrzi?“ –pogledala sam u njega.
„Ne mrzi te.“
„Nisi vidio njegovo lice, Hector.“
„Dita, nem...“
„Molim te, nemam volje pričati o tome. Došla sam ovdje kako bih ti pomogla! Znala sam koga ostavljam i zato... nemoj mi više to spominjati!“
Klimnuo je glavom i pogledao u drugu stranu. Uzdahnula sam i pogledala kroz prozor. Primjetila sam kako ulazimo u špilju, a sa strane su stajali zaštitari. Pretpostavila sam da ulazimmo u Gradu Tame i, iskreno rečeno, nikad ne bih pomislila da se nalazio ondje. Da se izgubim odande, vjerojatno se ne bih znala vratiti. Bili su pametniji nego sam očekivala jer ih nitko nije mogao pronaći.
Nasmijala sam se razmišljajući o tome kako sam do nedavno uživala u ubijanju nadnaravna bića u slučaju da bi ozlijedili nekoga, a sada sam bila jedna od njih.
„Proklete li ironije života!“ –prošaptala sam.
„Nešto si rekla?“ –upitao me brat.
Odmahnula sam glavom i nastavila promatrati grad. Iznenadila sam se vidjevši da je bilo sličan gradu u kojemu sam ja živjela trinaest godina. Pomalo me podsjećao na stari London. Jedino što nisam shvaćala je bilo to zbog čega su ga nazivali Gradom Tame kad je bio prilično sunčan.
„Hector...“ –pogledala sam u njega, a on u mene. „Zbog čega se zove Grad Tame?“
Slegnuo je ramenima.
„Valjda zbog toga što...“ –promrmljao je i počešao se po kosi. „Iskreno... nemam pojma. To se nikad nisam pitao! Moguće je da ga tako nazivaju jer ovdje žive nadnaravna bića.“
„Moguće!“ –uzvratila sam.
„Uskoro smo doma.“
Klimnula sam glavom i tiho se nasmijala.
„Doma?“ –pomislila sam. „Ostavila sam svoj dom malo prije.“
Put do dvorca u kojemu ću stanovati slijedećih... pretpostavljam do kraja života, nalazio se malo dalje od centra grada. Podsjećao me na akademiju koju sam pohađala, ali ovaj je bio puno veči nego sam očekivala.
Hector je izašao iz automobila, a ja sam ga slijedila.
„I, što sada?“ –pogledala sam u njega.
„Sada ćeš upoznati našeg dragog strica.“ –zakolutao je očima, a ja sam mogla čuti ironiju u njegovom glasu.
Klimnula sam glavom, a on mi je prišao. Nježno mi je progurao leđa, pa smo krenuli prema stepenicama. Penjajući se promatrala sam oko sebe i primjetila da me stanovnici onog grada fiksiraju. Podignula sam zbunjeno obrvu, okrenula se i nastavila hodati za bratom, ali iritirala me činjenica da sam i dalje osjećala kako gledaju u mene.
„Princezo.“ –zaštitari su se poklonili. „Prinče.“
Hector je klimnuo glavom, a ja sam slijedila njegov primjer. Imala sam osjećaj da je on jako dobro znao kako se ponašati, a to nije bilo nimalo čudno pošto je od djetinjstva bio princ i učio se tako ponašati. Ja se ni se sjećam kako sam se trebala ponašati kad sam bila dijete kad me majka spasila iz ovog pakla, ali namjeravala sam naučiti kako bih pomogla bratu u njegovoj namjeri.
Kao što sam i očekivala, hodnici su bili uređeni na starinski način, kao što je to bilo u doba aristokrata. Na zidovima su bili portreti, pretpostavljam, mojih predaka. Prepoznala sam svoju majku na jednom, a kraj nje je bio muškarac koji je nalikovao Hectoru.
„Je li to... tata?“ –upitala sam.
„Da.“ –odgovorio je. „Ovo je cijela obitelj!“
Pokazao mi je portret na kojemu su bili moji roditelji, Hector i ja. Lagani sam se osmijehnula. Morala sam priznati da mi je bilo pomalo drago što sam otkrila tko je bila moja obitelj, unatoč tome što sam bila demon. Naravno, nikad neću zaboraviti moju prvu, skladnu, obitelj koju sam morala napustiti.
Nešto me stegnulo u srcu kad sam se njih sjetila, pa sam odlučila zaboraviti tu činjenicu za sada... ili pak zauvijek. Nadala sam se samo da ću biti dobro jer nisam htjela biti depresivna, nisam htjela patiti. Mrzila sam se onako osjećati.
„Dita?“ –prozvao me brat.
Pogledala sam u njega, a on je stajao pred crvenim, veliki vratima. Klimnula sam glavom i požurila prema njemu. Zaštitari su mi se poklonili, a ja sam klimnula glavom i ponovno pogledala u svoga brata. Osmijehnuo mi se i prislonio ruku na moje rame. Pretpostavljala sam da je osjećao da sam nervozna. I bila sam. Ne upoznaje se svaki dan rod koji ti je ubio roditelje.
Zaštitari su otvorili vrata, a Hector je zakoračio u onu prostoriju. Šokirano sam gledala u nju. Bila mi je toliko poznata zbog toga što sam sanjala svoju prošlost. Ondje je bila ubijena moja majka.
„Dita.“ –prozvao me ponovno.
Zakoračila sam u onu ogromnu prostoriju i pogledala ispred sebe. Na kraju crvenog tepiha nalazila se stolica na kojemu je sjedio muškarac. Pretpostavljala sam da je to bio Adonis, kralj Grada Tame, moj stric, ubojica mojih roditelja i muškarac kojeg je Hector uskoro mislio napasti kako bi vratio naše carstvo.
Uzdginute glave koračala sam tepihom kraj svojeg brata. Iskreno, nije me bilo strah za sebe već zbog njega. Bojala sam se da bih svakog trena mogla skočiti na njega, ugušiti ga vlastitim rukama zbog onoga kretena.
Adonis se dignuo sa stolice i, laganim korakom, se spustio niz stepenice. Hector me pogledao krajičkom oka, a i ja njega također. Pogled mi je pao i na strica koji me promatrao malenim osmijehom na licu zbog čega mi je došlo da skočim na njega i ubijem ga, ali trebala sam se suzdržati.
„Afrodita...“ –rekao je. „Ličiš na Helen, svoju prekrasnu majku.“
„Nažalost... Ne sjećam je se.“ –uzvratila sam.
„Šteta.“
„Da, šteta što je mrtva!“
Hector se zakašljao, a ja sam pogledala u njega. Odmahnuo je glavom na što sam ja zakolutala očima.
„Pokaži joj grad, Hectore.“ –Adonis je pogledao u moga brata. „Ali prvo ju smjesti u sobi.“
„Naravno.“ –klimnuo je glavom. „Idemo, Afrodita!“
„Ugodan ti ostatak večeri, Afrodita!“
Klimnula sam glavom, poklonila se i požurila za Hectorom koji je već prilazio vratima. Otvorio ih je, a ja sam izašla iz one prostorije.
„Koliko sam ti puta rekla da mrzim ime Afrodita?“ –prostrijelila sam ga pogledom.
„Žao mi je, ali znaš da se drugačije treba, ponašati pred njim.“ –rekao je. „I ti bi trebala slijediti moj primjer!“
„Ne mogu! Ide mi na živce!“
„Meni također, ali ne smijemo mu pokazati da namjeravamo učiniti nešto protiv njega!“
Zakolutala sam očima.
„Idem ti pokazati sobu.“ –uzvratio je penjajući se stepenicama na kad. „Želiš li upoznati moje prijatelje?“
Odmahnula sam glavom.
„U redu.“ –klimnuo je. „Sutra ćeš!“
Klimnula sam glavom i spustila pogled. Možda je bilo glupo s moje strane što nisam htjela upoznati njegovo društvo, ali u onom sam trenutku htjela biti sama.
„Ovuda.“ –povukao me sa sobom, skrenuvši na lijevo.
Izvukao je ključ iz džepa, otključao drvena vrata i gurnuo ih. Upalivši svijetlo je zakoračio u sobu, a ja sam ušla za njim. Šokirano sam pogledala oko sebe. nisam mogla vjerovati da je bila velika kao tri sobe na akademiji.
Veliki bračni krevet bio je okružen mrežastim zavijesama, a prozori su bili prekriveni crvečkastim, svilenim i dugim zavijesama.
„Ovdje ti je ormar.“ –rekao je otvorivši još jedna vrata.
„Cijeli je moj?!“ –upitala sam ga šokirano.
Klimnuo je glavom i nasmiješio mi se.
„Moja prijateljica je kupila sve što se njoj svidjelo.“ –rekao je. „Ako ti se ne sviđa, uvijek možemo otići do grada i kupiti nešto drugo!“
„Provjerit ću, hvala.“ –nadodala sam.
„Imaš vlastito kupatilo koje je odmah iza onih vratiju!“
„Odlično.“
Nastala je tišina.
„Hoćeš li biti dobro ako te pustim samu?“ –pogledao me.
„Da.“ –odgovorila sam mu, osmijehnuvši se. „Laku noć, Hector!“
„Laku noć, Dita.“ –utisnuo mi je poljubac u čelo, te izašao iz moje sobe.
Sjela sam na mekani krevet uzdahnuvši. Osjećala sam se usamljeno znajući da Parisa nije bilo ondje.
