Part 1 ~ Chapter 1
Hodala sam pustom ulicom. Vjetar je užasno puhao, mrsio mi dugu, valovitu, smeđu kosu i nosio razne stvari sa sobom, koje bi ponekad udarile u mene. Odlučila sam zakopčati crnu, kožnu jaknu kako bih se zagrijala. Bilo bi mi pametnije vratiti se na akademiju, ali osjećala sam nečiju prisutnost u svojoj blizini.
Nisam se željela okrenuti jer bi onda taj stvor shvatio da sam ga primjetila, osjetila iza sebe, osjetila kako me promatra, pa sam nastavila hodati dalje kao da se ništa nije dogodilo. Naravno, držala sam čvrsto u ruci pištolj sa srebrnim metcima u slučaju da me krene napasti.
Čula sam udarac iza sebe, ali nisam se namjeravala okrenuti. Nastavila sam hodati i čekala trenutak kad će me napasti. Tada će osjetiti moj metak u svoje čelo.
„Djevojčice, kamo bježiš?“ –začula sam muški, hrapavi glas.
Zakolutala sam očima. Nedostajalo mi je užasno malo da poludim zbog toga kako me nazvao i istog trena ga ubijem, ali pokušala sam se smiriti i vidjeti što je želio od mene. Unatoč tome što sam mrzila kad me netko zvao mala (imala sam devetnaest godina i zbog toga me nitko nije trebao nazvati malom. To me čak iritiralo kad sam bila mlađa!).
Okrenula sam se i ugledala vampira, kao što sam i očekivala jer se njihov smrad širio vjetrom. Pogledala sam ga bolje. Smiješkao mi se. Mogla sam vidjeti krv na bradi. Imao je podosta blijedoliko lice, kao što je to svatko od njih imao pošto su bili živi mrtvaci.
Bez razmišljala sam izvukla pištolj iz džepa i uperila ga u njegovo čelo.
„Nismo li se dogovorili da nećeš više ubijati, Ferdy?!“ –upitala sam ga.
Nasmijao se. Istog trena nestao je s mojeg vidika, ali osjetila sam ga iza sebe. Krajičkom oka sam vidjela očnjake kraj svojeg vrata, pa sam ga udarila rukom u trbuh, drugom šakom u glavi i gurnula ga nogom u zid.
Primjetila sam da se naboo na šipku, pa sam trebala djelovati brzo. Vampirima ne bi bilo ništa sve dok ne bi osjetili srebrni metak u čelo, a otimao se kako bi se izvukao odande. Potrčala sam k njemu, stala pred njim i uperila pištolj u njegovo čelo.
„Jebi se, Dita!“ –uzvratio je bijesno.
Nasmiješila sam mu se.
„Vidimo se u Paklu, Ferdy!“ –uzvratila sam i pritisnula okidač.
Njegove su se oči raširile, niz njegovo čelo je počela teči plava krva. Glava mu je pala, kao i ruke. Izgledao je tako opušteno, kao da je spavao. I jest – ovoga je puta spavao i spavat će mirno.
Izvukla sam iz džepa bočicu benzina, te ga prosula po njemu. Izvukla sam, također, kutiju šibica, zapalila jednu i, gledajući kako polako gori, bacila ju na njega. Buknuo je plamen, a ja više ondje nisam imala što raditi. Okrenula sam se, spremila pištolj u džep i nastavila hodati kao da se ništa nije dogodilo.
„Prokleti Svijet.“ –pomislila sam, podignula svoje avijatičarske naočale sa poda (koje su mi pale u sred borbe), te ih stavila na glavu.
Rastregnula sam se, obrisala prašinu sa jakne i laganim se korakom uputila prema šumi, u središtu gdje se nalazila akademija u kojoj sam živjela od svoje šeste godine. Što je bilo najgore, nisam uopće znala što se događalo prije nego me Michael pronašao.
Michael je bio jako dobar čovjek, ali nije imao vremena za djecu, pa me pustio u akademiju koju je on on pohađao kad je bio mojih godina. Često sam ga znala viđati jer se jako brinuo o meni, dao mi je najbolje učitelje i svako toliko bi mi poslao pismo, kad ne bi imao puno vremena. Bio je jedan od najboljih lovca kojeg je naš grad imao, pa ga je Sabor Lovaca svugdje slao.
Prišla sam glavnnoj željeznoj ogradi, odmah u ulazu u šumu, zatvorila ju kako netko ne bi došao za mnom i to lokotom kako bismo bili sigurniji, a zatim nastavila hodati dalje. Osjećala sam se umorno, a htjela sam se istuširati prije spavanja jer sam morala maknuti smrad izgorijelog vampira sa sebe.
Gledala sam oko sebe dok sam koračala kamenom bijelom stazom. Sve je bilo jako tamno. Ponekad sam imala osjećaj da me netko promatrao odande i htjela sam pretražiti cijelo ono potručje kako bih se osigurala da je sve čisto, ali smirila bih se brzo znajući da netko dežura ondje.
Sjetila sam se kako bih se često plašila, kad sam bila mala. Govorili su nam se ne smijemo iskrasti iz spavačih soba nakon što padne mrak kako nas netko ne bi uhvatio, ozlijedio nas, ali s vremena na vrijeme smo se svi naučili da netko pazi na onu akademiju. Uostalom, sada kad sam starija postala, nikad nisam shvačala zbog čega su nas strašili kad im nisu trebali prestrašeni lovci već oni hrabri.
„Dita?“ –čula sam muški glas.
Podignula sam pogled prema kuli na kojoj se inače držala straža.
„Ja sam, ja sam!“ –podignula sam ruku i nastavila hodati dalje.
Akademija je bila ogroman dvorac u centru prostrane šume punim stablima čije lišće nikada nije padalo. Nekad davno je pripadala plemićima, a pošto su oni izumrli i ono mjesto je ostalo prazno, lovci na demone su preuzeli ono stanište koje je bilo savršeno za sve.
Bilo je oko sto lovca na demone u onom dvorcu; neki su bili početnici, neki kadeti, drugi senijori, a ostali učitelji kao što sam i ja to bila već godinu dana. Naravno, i mi smo imali nadređene koje smo morali slušati, ali rijetko kad sam to činila. Mrzila sam imati pravila jer sam bila slobodna cura.
Izvukla sam ključeve vrata koja su vodila do spavaonice. Okrenula sam ključ i progurala vrata koja su zaškripila, a taj je zvuk odjeknuo praznim hodnim. Ušla sam, gurnula nogom vrata, a ona su se atuomatski zaključala. Stavila sam ključeve natrag u džep i, pjevušeći, nastavila hodati prema stepenicama.
„Paula, Johnny, ne znate da je tri ujutro prošlo i da biste trebali spavati u ovo doba?“ –provirila sam u hodnik.
Četrnaestogodišnji dječak i djevojčica nasmiješili su mi se. Paula, plavokosa djevojka, bila je nagnuta na zid, a Johnny, dečko tamne kose, držao je ruke na njenim bokovima.
Prstom sam im pokazala prema katu, a njih dvoje su se razišli i istog trena nestali s mojeg vidika. Odmahnula sam glavom i osmijehnula se, te se nastavila penjati na prvi kat gdje je bila moja soba. Nekada je bila na trećem katu, što je meni prilično odgovaralo unatoč tome što sam voljela visinu, ali pošto sam već godinu dana ondje kao učiteljica, stavili su me na prvi kat gdje su bili moji prijatelji i učitelji koji su meni predavali godinama.
Muške i ženske sobe bile su na različitim stranama spavaonice. To nikada nisam shvaćala jer, kao što sam se mogla uvjeriti u to prije nekoliko sekundi, uvijek su se mogli iskrasti iz sobe i naći se nadajući se da ih nitko neće uhvatiti. Na sreću, još nismo imali slučaj u kojoj je neka tinejdžerica zatrudnijela i nadala sam se da niti neće jer škola onda ne bi znala kako objasniti to roditeljima iako bi meni bilo lako. Rekla bih im: „Pa znate, vaša se kćerka seksala. To nije ništa novo, jelda? I vi ste se seksali i dobili nju!“.
To je bio jedan od razloga zbog kojeg ravnatelj one ustanove nikada nije slao negdje na razgovore već samo na proganjanje demona, vampira ili vukodlaka koji su učinili nešto nažao čovjeku. Mislio je da sam previše vulgarna i iskrena da bi mi mogao dopustiti da odem negdje zbog drugačijeg zadatka od onog kojeg sam znala.
„Pa nisam ja kriva ako ljudi jednostavno ne mogu prihvatiti istinu!“ –rekla sam si slegnuvši ramenima.
Otključala sam vrata sobe, upalila svijetlo i pogledala oko sebe. Ponekad sam poželjela uči u sobu i vidjeti nekoga ondje kako me čeka, nekoga kojemu je stalo do mene, a ponekad sam razmišljala o tome kako mi je ondje bilo najbolje zbog toga što sam mogla biti sama. Ljudi su imali pravo kad su govorili da sam čudna biljka, ali ja sam jednostavno bila takva. Ponekad sam voljela imati društvo, a ponekad ne.
Zaključala sam vrata, skinula jaknu i stavila ju na vješalicu. Pištolj sam stavila kraj noćnog ormarića, gdje se inače stajao u slučaju da dođe do uzbune, pa da ga ne moram tražiti po cijeloj sobi. Skinula sam odjeću sa sebe, odmah ju bacila u kutiju za prljavo rublje, koja je već bila podosta puna, te otvorila vodu kako bih napunila kadu. Ono je bio jedini način da se u potpunosti opustim prije spavanja.
Prišla sam ogledalu i pogledala se. ispod mojih tamo smeđih očiju su bili crni podočnjaci. Tek u onom trenutku sam počinjala osjećati veliki umor. Danima nisam spavala kako spada zbog toga što sam neprestano lutala gradom i tražila nadnaravna bića koje sam trebala ubiti u slučaju da su napala nekog čovjeka. Bilo je previše posla, a ja sam trebala paziti na građane, kako još više njih ne bi nastradalo.
Iskreno... svako toliko, kad bih bila sama u sobi i sjetila se svega što se događalo počela bih plakati. Pred ljudima sam bila snažna i hrabra. Trebala sam tako izgledati pogotovo zbog učenika škole, ali plakala bih kad bih bila sama zbog toga što ne bih mogla podnijeti onako veliki pritisak na sebi.
Paris me godinama učio da ne smijem razmišljati o tome kako su i oni nekada bili ljudi jer bih mogla nastradati ako čak i na jednu sekundi pomislim kako bi ih mogla spasiti od sudbine. Nikada nisam smjela posustati i, kad bih odlučila pritisnuti okidač, oduzeti nekome život... trebala sam razmišljati da sam ga oduzela biću koje je odavno bilo mrtvo.
Pogledala sam u kadu i primjetilada je bila puna do pola. Sjela sam u nju, duboko uzdahnula i zaklopivši oči uronila.
Možda sam ovo prerano objavila. Možda je ovo prekratko. Inače, neka su poglavlja kratka, a neka druge prema tome - bi li vam smetalo da objavljujem ovu priču 2 puta tjedno?
• 13:40 • 08.05.2010. •
komentiraj • 15 •
