„Jesi li ikad pucala iz pištolja?“ –upitao me Deimos šetajući se dvorištem.
„Nisam.“ –odmahnula sam glavom i lagano se osmjehnula.
„Ozbiljno?“
„Ozbiljnija ne mogu biti.“
„Želiš li da ti pokažem?“
„Naravno!“
Razvukao je osmijeh od uha do uha, a ja sam se tiho zahihotala. Nisam znala da li Hector nikome nije rekao tko sam ja zapravo bila, ali ono me jako zabavljalo. Zanimalo me kako Deimos puca i da li je dobar u onome jer ja jesam bila; jako, jako dobro sam znala pucati i zbog toga me Samuel uvijek slao na misije. Bila sam dobra u svome poslu.
Deimos je izvukao pištolj iz futrole i uperio ga u stablo jabuka. Pogledala sam kamo želi pucati i primijetila da fiksira jabuku koja je visila na doljnjoj grani. Prekrižila sam ruke na prsima, osmjehnula se i pozorno promatrala hoće li ju pogoditi.
Pritisnuo je okidač i pogodio ju, a onda ponosno pogledao u mene.
„Zanimljivo.“ –rekla sam. „Mogu ja pokušati?“
„Naravno.“ –klimnuo je glavom i ispružio mi pištolj. „Budi oprezna, molim te! Ne želim da me tvoj brat zadavi kad vidi što sam ti dopustio.“
Namignula sam mu, podignula ruku i uperila cjevčicu na jabuku koja je bila na vrhu stabla. Provjerila sam da je sve u redu, a zatim pritisnula okidač. Pucanj je odjeknuo dvorištem, a metak je pogodio točno u jabuku na koju sam ciljala.
„Kako...?!“ –Deimos je šokirano gledao u mene. „Kako si ju pogodila?“
„Početnička sreća.“ –slegnula sam ramenima i vratila mu pištolj. „Ili možda zbog toga što sam bila lovac na našu vrstu do prije dva tjedna?!“
Iznenađeno me pogledao.
„Hector mi to nikada nije rekao.“ –uzvratio je.
Slegnula sam ramenima.
„O čemu pričate?“ –prilazio nam je Tanatos.
„Jesi li znao da je Dita bila lovac?“ –Deimos se okrenuo prema njemu.
„Hector nam je to nedavno rekao.“
„Meni nije!“
„Bio si s nama u kuhinji, ali očito nisi slušao!
Tanatos i ja pogledali smo ga upitnim izrazom lica dok je on zamišljeno gledao u pod. Krajičkom oka sam pogledala u Tanatosa, a on je na to odmahnuo glavom kao da mi je time želio reći da se ne obazirem na njega. Nasmiješila sam se.
„Moguće!“ –nadodao je.
Tanatos je uzdahnuo.
„Nikad se neće promijeniti.“ –rekao je. „On se isključi kad ne treba, pa onda sere da nikad ništa ne zna!“
„Neke su mi stvari jednostavno dosadne za slušati!“ –Deimos je slegnuo ramenima.
„Kao što rekoh!“
„Nisam ja kriv, čovječe! Ponekad se ste stvarno dosadni!“
Nasmiješeno sam pogledala u njih.
„Uglavnom...“ –Tanatos je pogledao u mene. „Tko je pucao malo prije!“
„Oboje.“ –odgovorila sam.
„Eh, cura je bolja u pucanju od mene!“ –Deimos je pljesnuo rukama. „To nije fer i niti malo mi se ne sviđa!“
„Nije ni čudo kad su je učili najbolji lovci.“ –rekao je Tanatos i pogledao u mene.
Počešala sam se po kosi i spustila pogled. Nije mi bilo niti malo ugodno razgovarati s njima o tome jer me podsjećalo na ono što sam napustila. Podsjećalo me, također, na to što sam postala, tj. na ono što sam oduvijek bila.
„Jesi li dobro?“ –upitao me Deimos.
„Sjetila sam se da moram nešto napraviti.“ –rekla sam i požurila od njih.
Okrenula sam se kako bih se osigurala da nisu gledali kamo idem. Nisam htjela da slučajno dođe do problema jer sam znala da bi sigurno moglo doći od njih da netko dozna gdje želim ići.
Požurila sam na stražnja vrata kako bih lakše mogla izaći iz dvorišta. Provirila sam u hodnik i odahnula vidjevši da me nitko ne prati.
Okrenula sam se i ugledala Nemesis pred sobom.
„Može li se znati gdje ideš?“ –upitala me.
Oblikovala sam usta u slovo o, a zatim pogledala u pod.
„Dita, pitala sam te nešto!“ –uzvratila je.
„Idem se prošetati.“ –odgovorila sam.
„Gdje?“
„Po gradu.“
„Sama?“
„Da.“
Klimnula je glavom i u tišini me pogledala.
„Zašto lažeš?“ –prekrižila je ruke na prsima.
„Nemesis...“ –uzdahnula sam. „Molim te, moram ići!“
„Gdje?!“
„Idem se naći sa prijateljicom. Molim te, nemoj ništa reći Hectoru, molim te!
Pomaknula se u stranu i duboko uzdahnula. Zahvalila sam joj se, zagrlila ju i potrčala kroz vrata. Kad sam se okrenula Nemesis ih je zatvarala. Bila sam zahvalna što nije bila djevojka koja će odmah potrčati i alarmirati nekoga; barem sam se nadala da je tako.
Na sreću, imala sam jaknu na kapuljaču, pa sam prekrila glavu. Pribojavala sam se da bi me netko mogao prepoznati, a nisam znala kako bi netko mogao reagirati na mene.
Nisam znala koliko dugo sam pješačila, ali odahnula sam vidjevši glavna vrata Grada Tame. Nisam znala koliko dugo ću pješačiti do akademije, ali jedva sam čekala da vidim Dianu i da popričam s njom. Nadala sam se samo da me neće odbiti kad me vidi pred vratima.
Pribojavala sam se da bih mogla naići na Parisa, a njega nisam htjela vidjeti.
Što sam bliža bila akademiji to više nervoznija sam postajala. Pješačila sam dosta dugo, oko sat vremena, i mislila sam da bih mogla pasti na pod pošto nisam navikla na toliko dugo pješačenje.
Ugledala sam akademiju i sakrila se iza stabla kako bih se osigurala da nitko poznat ne prolazi onuda. Vidjela sam dva zaštitara pred željeznim vratima, a to me iznenadilo pošto ih nikad ondje nije bilo.
Zastala sam razmišljati kako ću proći onuda i dospjeti do Diane. Svejedno nisam namjeravala proći kroz glavni otvor jer nisam htjela da me netko vidi. Jedino što mi je preostalo bilo je čekati da ona izađe jer je inače onim danom odlazila do grada. nadala sam se da ju nitko neće pratiti. Inače sam ja izlazila s njom.
Duboko sam uzdahnula. Vani je počeo padati mrak, a snježne pahulje su ponovno počele padati. Prekrižila sam ruke na prsima nastojeći se ugrijati jer je postajalo sve hladnije.
Kad su se željezna vrata počela otvarati pozorno sam gledala prema njima. razvukla sam osmijeh od uha do uha vidjevši Dianu kako pozdravlja zaštitare.
Krenula sam prema njoj, sakrivajući se iza stabla kako me nitko drugi ne bi vidio.
„Diana!“ –prošaptala sam. „DIANA!!!“
Okrenula se, ali nije me mogla vidjeti. Pogledala sam prema zaštitarima nadajući se da me neće uočiti.
„Diana!“ –mahnula sam joj.
„Di-Dita?!“ –šokirano je pogledala u mene.
Spustila sam kapuljaču, a ona je šokirano stajala na mjestu.
„Bok, Di.“ –osmjehnula sam joj se.
Potrčala je prema meni i snažno me zagrlila. Pala sam, za malo, na pod od jačine udarca, ali nije me bilo briga. Zadržala sam se na mjestu i uzvratila joj zagrljaj. Zamalo sam se rasplakala od sreće.
„Vratila si se?“ –upitala me odmaknuvši se od mene.
Odmahnula sam glavom, a ona je razočarano pogledala u pod.
„Došla sam te vidjeti.“ –odgovorila sam.
„Lijepo.“ –nasmiješila mi se.
„Kako si?“
„Dobro. vidi, i ti također!“
„Moglo bi se reći. Jasion?“
„On je dobro.“
„Paris?“
„On nije dobro.“
Oblikovala sam usta u slovo o. Preplašila sam se.
„Nedostaješ mu.“ –uzdahnula je. „Nije to rekao, ali vidi se po njemu!“
Spustila sam pogled. Srce mi je ubrzanije počelo kucati. Nedostajao je i on meni, ali nisam mogla učiniti ništa protiv toga. bilo je potrebno udaljiti se od njega kako bi bio na sigurnom. Boljelo je, ali morala sam se boriti protiv prevelike želje da ga vidim.
„Može li se znati zbog čega si otišla?!“ –upitala me. „Dita, svi smo bili uz tebe, prihvatili te unatoč tome što si demon, a ti si nas napustila!“
„Diana...“ –uzdahnula sam.
„Slomila si mu srce, Dita!!!“
Odmahnula sam glavom. Htjela sam da zašuti, da ne spominje Parisa, ali vjerojatno je to činila namjerno.
„Diana!“ –začula sam Jasionov glas.
„Sranje!“ –uzvratila sam. „Moram ići Diana!“
„Nemoj!“ –zaustavila me.
„Žao mi je, ali moram!“
„Dita, molim te!“
„Javit ću ti se!“
„DITA!!!“
Odmahnula sam glavom i potrčala od nje, duboko u šumu kako me ne bi pronašli. Nisam niti znala kojim putem se odlazilo prema mojoj kući, pa sam odlučila ostati u gradu, kako bih se sljedeći dan mogla vratiti u Grad Tame. Vjerojatno će mi Nemesis održati bukvicu, ali nije me bilo briga.
Odlučila sam otići u grad kako bih sjela u kafić koji je radio preko noći. Nadala sam se da neću sresti nikog poznatog- htjela sam da ona večer što prije prođe, ali znala sam da neće.
Ušla sam u kafić, sjela za šankom i pričekala da mi se konobar približi.
„Dita, dugo te nije bilo ovdje.“ –prišao mi je.
„Samo mi posluži Whisky!“ –rekla sam mu.
Klimnuo je glavom, a ja sam duboko uzdahnula.
***
Vrijeme je prolazilo užasno sporo. Ponoć nije bila ni blizu, a ja sam već duže vremena bila pijana. Svaki put kad bih popila cijeli alkohol iz čaše, zatražila bih još.
Nisam se osjećala niti malo ugodno. Glava mi je neprestano pulsirala, a želudac mi se okretao. Nisam namjeravala prestati s alkoholom jer sam se trudila zaboraviti na Parisa. Svaki put kad bih se njega sjetila imala bih osjećaj da bih se svakog trena mogla rasplakati.
„Dita!“ –začula sam poznati glas kraj sebe.
Spustila sam praznu čašu na šank, okrenula se i vidjela Hectora i Nemesis kraj sebe.
„Idemo doma...“ –rekao je uzdahnuvši.
Klimnula sam glavom.
„Nemesis, pobrini se za račun.“ –uzvratio je, te me podignuo sa stolice.
Nagnula sam glavu na njegova prsa i zatvorila oči dok me on nosio iz kafića.
„Slomila sam mu srce.“ –prošaptala sam jecajući.
Izgleda da nisam bila toliko snažna kao što sam mislila. Ili bih trebala okriviti preveliku količinu alkohola!
„Deimos!“ –viknuo je. „Vrata!“
„Slomila sam mu srce.“ –uzdahnula sam.
„Kome?“
„Parisu...“
Stavio me na stražnje sjedalo uz Deimosovu pomoć, a zatim je sjeo kraj mene. Nagnula sam se na njegovom prsima nastavljajući jecati.
