Cijela je akademija bila pusta. Hodnici su bili užasno tihi. Bila sam začuđena zbog toga jer su inače hodnici bili puni, uvijek bih čula neke zvukove, a sada... sve je izgledalo, mirno i spokojno.
Naježila sam se onog osjećaja. Nikad prije se nisam osjećala onako... preplašeno. Bila sam preplašena jer sam bila sama, jer nikoga nije bilo u mojoj blizini i jer me jeza hvatala.
Spustila sam se niz stepenice kako bih vidjela što se vani događalo, da li su možda svi bili vani, ali kad sam otvorila vrata... dočekao me snažan vjetar koji mi je pokazao da nema nikoga ondje.
„Dita...“ –začula sam muški glas iza sebe.
Naglo sam se okrenula i iznenadila vidjevši Hectora ispred sebe.
„Hector?!“ –uzvratila sam.
Prišao mi je, rukom prošao kroz moju kosu i približio usta mome uhu dok sam ja ukipljeno stajala na mjesto.
„Sjeti se.“ –šapnuo mi je u uho.
Istog trena sam naglo otvorila oči i ugledala crninu oko sebe. Podignula sam glavu i odahnula shvativši da se nalazim u svojoj sobi. Postavila sam se u sjedeći položaj, stavila ruku na ćelo i duboko uzdahnula ne shvačajući zbog čega sam ono sanjala. Bila sam preplašena, a srce mi je i dalje ubrzanije kucalo. Nisam znala zbog čega sam sanjala praznu akademiju, Hectora i što mi je to pokušavao reći.
Kucanje na vratima me omelo iz razmišljanja. Dignula sam se sa kreveta i požurila otključati vrata. Uvijek sam ih zaključavala kako mi nitko ne bi ulazio i smetao mi, pogotovo u sred noći. Otvorila sam vrata i iznenadila se vidjevši Parisa pred sobom.
„Paris...?!“ –zbunjeno sam pogledala u njega, a zatim pogledala na sat koji je stajao na noćnom ormariću. „Što radiš ovdje u četiri ujutro?“
„Čuo sam kako me dozivaš.“ –odgovorio je.
„Molim?!“
„Provjeravao sam da li je netko od muških u ženskom djelu spavaonice i čuo sam kako me dozivaš, pa sam došao vidjeti što želiš!“
Oblikovala sam usta u slovo o, počešala se po glavi i pogledala ga zbunjeno.
„Moguće da sam pričala u snu.“ –uzvratila sam.
„Oh...“ –prekrižio je ruke na prsima i pogledao me osmijehom. „Imala si mokre snove o meni, jelda?“
Zakolutala sam očima i zalupila vratima, te ih zaključala.
„Laku noć!“ –viknula sam.
„Daj, Dita, zezao sam se!“ –pokucao je na vrata.
„Odlazi. Želim biti sama!“
„Što je bilo?!“
„Pusti me na miru.“
„Dita, cijelu si večer bila čudna! Otvori ova prokleta vrata!“
„Ne!“
„U redu. Ti si me natjerala na to!“
„Na što?“
Nastala je tišina, a ja sam pogledala zbunjeno prema vratima.
„Paris?“ –prozvala sam ga još jednom, ali nije se javljao.
Slegnula sam ramenima, sjela na krevet i duboko uzdahnula. Prislonila sam glavu na jastuk i zaklopila oči. Pojavilo mi se Hectorovo lice i riječi koje mi je rekao u snu. Odmahnula sam glavom i natjerala se na razmišljati o onome, ali nisam mogla. Jednostavno je njegov glas bio upečaćen u mojoj glavi kao i njegovo lice.
Iznenada sam osjetila zvuk zbog kojeg sam otvorila naglo oči i ugledala Parisa kako ulazi kroz prozor.
„Što je ovo?!“ –zakolutala sam očima. „Postao si Spiderman?!“
„Očito jesam!“ –nacerio se i zatvorio prozor. „A sad ćeš mi reći što se dogodilo!“
Odmahnula sam glavom i okrenula mu leđa jer nisam imala namjeru pričati s njime. Poludio bi kad bih mu rekla da sam upoznala demona s kojim sam postala prijateljica ( niti ja nisam još mogla vjerovati u to!), da me neka luđakinja zaustavila na sajmu kako bi mi pročitala prošlost i budućnost, pa mi je rekla da sam demon i pobjegla od mene. I nikako mu nisam mogla priznati da sam sanjala Hectora kako mi govori da se sjetim.
„Otkad mi ti ne vjeruješ?“ –upitao je tiho.
Otvorila sam oči dok mi je srce ubrzanije kucalo. Pogodile su me njegove riječi jer sam znala da je imao pravo. Mogla sam mu uvijek vjerovati, a odjednom sam vjerovala demonu više nego svome najboljeg prijatelju.
Uzdahnula sam i okrenula se prema njemu.
„Obećaj mi da se nećeš ljutiti na mene!“ –promrmljala sam.
„Ovisi što si napravila!“ –slegnuo je ramenima.
„Vjeruj mi kao što ja vjerujem tebi. Nisam učinila ništa loše... donekle... Ali obećaj mi da se nećeš ljutiti!“
„U redu, u redu! Obećajem, a sada pucaj!“
Povukla sam ga k sebi, a on je sjeo kraj mene čekajući da počnem pričati.
„Upoznala sam demona.“ –započela sam. „Spasio me od vukodlaka onog dana kad si me pronašao ozliježeno u šumi!“
„Demon te spasio?“ –šokirano me gledao.
Klimnula sam glavom.
„Srela sam ga jučer i pričali smo. Zapravo, družili smo se cijelo popodne!“ –nadodala sam.
„Družila si se s... demonom?“ –odmahnuo je glavom kao da nije mogao vjerovati da govorim istinu, a ja sam klimnula glavom. „Dita, jesi li dobro? Ti obožavam ubijati demone, samo čekaš trenutak kad će nekome nešto napraviti samo kako bi ih se riješila!“
„Znam.“
„Zašto si se onda družila s njime?“
„Ne znam. Jer sam se osjećala samo i jer... ne znam... Bila sam mu zahvalna što me spasio! Umrla bih da me vukodlak dohvatio i da njega nije bilo u blizini!“
„To ima smisla!“
„I nisi ljut?“
„Nisam.“ –nasmiješio se. „Zašto bih trebao biti ljut? Nisu svi demoni loši.“
„Možda jer nije normalno da lovac i demon budu prijatelji!“ –nadodala sam i uzdahnula.
„Što mi još trebaš reći?“
Pogledala sam u njega. Znao me predobro da ne bi shvatio da se priča nastavlja.
„Jučer me zaustavila neka vidovnjakinja, uhvatila me za ruku i preplašila se.“ –rekla sam. „Rekla je: demon, a zatim pobjegla!“
Nasmijao se dok sam ja pomalo ljutito gledala u njega.
„I zbog toga se zabrinjavaš? Zbog toga što ti je neka luđakinja rekla riječ demon?!“ –uzvratio je.
Zakolutala sam očima.
„Sanjala sam Hectora. Šapnuo mi je da se sjetim!“ –pogledala sam ga.
Odmahnuo je glavom i zbunjeno me gledao. Dignula sam se sa kreveta, prišla prozoru i nagnula na zid gledajući u tamno nebo. Spremalo se nevrijeme. Vjerojatno je nedostajalo nekoliko sekundi do kiše pošto bi cijelo nebo zavjetlilo zbog toga što je sjevalo, a nekoliko sekundi kasnije bi se čuli i gromovi.
„Dita, brineš se bez veze.“ –Paris se pojavio kraj mene, prislonivši mi ruke na ramenima.
Pogledala sam u njega krajičkom oka, duboko uzdahnula i nastavila gledati u nebo. Kao što sam i očekivala, kiša je počela padati. Prvo se nekoliko kapljica pojavilo na mome prozoru, a zatim se pojavio pljusak.
„Želim otkriti što se dogodilo s mojom prošlosti!“ –pogledala sam ga odlučno.
„Kako ćeš to otkriti, molim lijepo?“ –pogledao me sa zanimanjem.
„Pronaći ću vidovnjakinju!“
„Ona je luđakinja! Ne zna što govori! Uostalom, sve vidovnjakinje su luđakinje!“
Zakolutala sam očima.
„Reci mi, molim te, da nisu!“ –odmahnuo je glavom.
„Ako postoje demoni, vampiri i vukodlaci...“ –započela sam. „Zašto onda ne bih vjerovala u to da one govore istinu?“
„Zato što....“
„Idem i gotova priča! Želim napokon dogoditi što se sa mnom dogodilo, zbog čega su me pronašli kad mi je bilo šest godina i zbog čega se ne sjećam ničega!“
„Dita...“
„Paris...“
Odmahnuo je glavom.
***
Stajala sam ispred šatora u kojemu je vjerojatno bila vidovnjakinja koja me dan prije zaustavila. Pogledala sam oko sebe. Na sreću, sajam je još trajao, pa se nisam brinula o tome da nje neće više biti ondje. Znala sam da joj je trebao novac i da ne bi otišla prije nego ga ukrade ljudima koji bi povjerovali u njene gluposti.
Lagano sam se udarila u glavu znajući da sam i ja bila jedna budala koja bi lako mogla povjerovati njenim glupostima, ali imala sam osjećaj da ona zna nešto što bih ja trebala znati. Namjeravala sam otkriti što.
„Jesi li sigurna da želiš ići?“ –upitao me Paris.
„Da.“ –klimnula sam glavom. „Nisi trebao otići sa mnom!“
Slegnuo je ramenima.
„Htio sam.“ –uzvratio je.
„Idemo onda.“ –povukla sam ga sa sobom i pomaknula ulaz šatora.
Za stolom je sjedila djevojka koju sam jučer bila vidjela, a kraj nje su stajala dva muškarca.
„Znala sam da ćeš se vratiti, Afrodita.“ –rekla je.
„Kako...“ –započela sam.
Podignula je ruku, a ja sam zašutjela. Dignula se sa stolice i laganim mi korakom prišla.
„Želiš znati pravu istinu o svemu što ti se dogodilo, jelda?“ –upitala me, a ja sam klimnula glavom. „Ne mogu ti ništa reći, ali mogu ti pokazati.“
„Kako?“ –upitala sam ju sa zanimanjem.
„Čarolijom. Vratit ću te u prošlost!“
„Oh, ma daj, Dita!“ –umješao se Paris. „Nećeš joj valjda povjerovati?“
Prostrijelila sam ga pogledom.
„Rekla sam ti da si mogao ostati vani.“ –odmahnula sam glavom i pogledala u vidovnjakinju. „Želim.“
Klimnula je glavom, a zatim mi gestom ruke pokazala da krenem za njom. Pogledala sam u Parisa koji je odmahnuo glavom, a ja sam zakolutala očima i krenula za njom. Pomaknula je zavijesu i pokazala mi gestom glave da uđem u prostorijici u kojoj se vjerojatno trebao odvijati cijeli proces. Čula sam zvuk metala iza sebe, pa sam se okrenula i primjetila da zatvara prostoriju željeznim vratima.
„Hej, hej, što radite?!“ –Paris se istog trena stvorio kraj vratiju i bijesno je gledao u nju.
„Ti bi nam samo mogao smetati.“ –odgovorila je.
„Otvarajte ova prokleta vrata – odmah!“
„Paris, nemoj!“ –odmahnula sam glavom i pomalo ga pogledala prijetečim pogledom.
Frknuo je, odmaknuo se nekoliko centimetara dalje i prekrižio ruke na prsima.
„Afrodita, legni na krevetu.“ –rekla je, a ja sam ju poslušala. „Zavezat ću ti ruke i noge.“
„Zašto?“ –upitao je ljutito Paris.
„PREKINI se mješati! Pusti ju da radi!“ –viknula sam.
„Molim vas, maknite ga odavde.“ –pogledala je u muškarce koji su se nalazili s njom u šatoru kad smo se Paris i ja pojavili ondje.
Klimnuli su glavom i odvukli Parisa u stranu, ne obazirajući se na njegove prijetnje. Odmahnula sam glavom i pogledala u strop puštajući vidovnjakinju da radi svoj posao. Osjećala sam otkucaje srca u cijelome tijelu. Bila sam uzbuđena zbog onoga što je slijedilo.
Pogledom sam pratila što je djevojka radila. Otvorila je je debelu knjigu ( kakvu sam mogla vidjeti u filmovima! ), prolistala nekoliko stranica, a zatim nasmiješeno pljesnula.
„Opusti se.“ –napomenula je.
Klimnula sam glavom, duboko uzdahnula i pogledala u strop. Pokušala sam se opustiti, ali bila sam previše uzbuđena. Zaklopila sam oči nadajući se da će sve ono biti brzo gotovo i da ću napokon otkriti što se to skriva u mojoj prošlosti.
Čula sam vidovnjakinju kako priča na meni nepoznatom jeziku. Pretpostavljala sam da je to bio latinski, ali nisam ga previše razumijela. Počinjala sam osjećati bol po cijelome tijelu. Svako toliko bi se trznula. Nisam mogla kontrolirati svojim tijelom. Počela sam drhtati, a bol je bila sve jača i jača.
„PARIS!!!“ –proderala sam se.
Imala sam osjećaj kao da mi netko zapada nekoliko noževa u prsima.
„PARIS!!!“ –viknula sam dok su suze klizile niz moje lice.
„Što joj to radite?!“ –vikao je.
Djevojka nije prestajala. I dalje je čitala na latinkom, ne obazirajući se na Parisove prijetnje, moje vrištanje i bol koja je postajala sve jača i jača. Bila je toliko nepodnošljiva da bih svako toliko ostala bez zraka.
Čula sam nekoliko pucnjeva, pa sam pogledala prema Parisu koji je bijesno držao pištolj uperen u vidovnjakinju. Na sreću, nije ju ozlijedio jer je pucao u zrak.
„Oslobodi ju... SADA!!!“ –proderao se.
Otključala je vrata, a Paris ih je naglo otvorio i potrčao k meni.
„Sve je u redu...“ –milovao mi je lice.
Zaklopila sam oči, a on me podignuo sa kreveta i istrčao iz one prostorije sa mnom. Pokušala sam ga držati oko vrata, ali nisam mogla jer sam bila previše slaba. Osjećala sam i dalje bol.
„Što se dogodilo?“ –vidjela sam Dianu kako trči prema meni. „Dita, jesi li dobro?“
Odmahnula sam glavom.
„Netko ju je napao?“ –ovoga puta se javio Jasion.
„Ispričam vam sve doma. Ne mogu sada!“ –viknuo je Paris i požurio prema autu. „Sve je u redu, Dita!“
„Boli...“ –prošaptala sam i zaklopila oči.
