Part 1 ~ Chapter 2
Probudila sam se kad su prve zrake Sunca ušle u moju sobu. Bile su slabašne jer je bila kasna jesen; zima se približavala, ali i dalje su mi zasmetale i nisam mogla nastaviti sa spavanjem. Bilo je sedam sati ujutro što je značilo da sam spavala svega četiri sati jer sam se dugo izležavala u kadi.
Rukom sam prošla kroz kosu, postavila se u sjedeći položaj bojeći se da bih mogla zaspati ako nastavim ležati, a zatim podignula pogled na prozor koje nisu imale rolete. Vidjela sam, kroz zavijese nježno roze boje, da vani puše jači vjetar nego inače. Grane stabla su se njihale kao da onuda prolazi tornado.
Dignula sam se sa kreveta, rastegnula i ušla u kuhinju kako bih se sredila prije nego sam otišla napraviti kavu. Isprala sam lice, oprala zube i našminkala se, a u tome nikada nisam pretjerivala. Puder, maskara i olovka za oči bile su mi sasvim dovoljne.
Počešljala sam svoju valovitu, čupavu kosu iako češalj nije pretjerano pomogao, a zatim se otišla spremiti za posao. Za manje od sat vremena mi je počinjala nastava, koja je trajala na sreću dosta kratko, a kasnije sam namjeravala otići do grada provjeriti je li sve pod kontrolom.
Podignula sam pištolj sa noćnog ormarića, stavila ga u futrolu i zakačila oko struka. Izašla sam iz sobe podignuvši jaknuo sa vješalice, zaključala vrata i krenula laganim korakom niz hodnik jer mi se nikamo nije žurilo. Vjerojatno ću biti jedna od rijetkih koja je budna u ono doba jutra. Zapravo, bila sam sigurna da će biti tako pošto su učenici dolazili u školsku kantinu petnaestak minuta prije početka nastave, a učitelji bi se ponekad pojavili tek za vrijeme početka sata.
Spuštajući se niz stepenice čula sam glasove oko sebe. Nikoga nisam vidjela u hodnicima, ali pretpostavljala sam da su djevojke već budne. Bilo je čak i moguće da su dečki bili u nečijim sobama jer sam čula u tihe, prigušene muške glasove, ali samo sam se nasmiješila i nastavila hodati dalje ne obazirajući se na njih. Znala sam kako im je bilo. I ja bih se često znala iskrasti iz svoje sobe i otiću kod prijatelja jer bi mi bilo dosadno. Jednostavno si nisam mogla pomoći, ali kao što sam to rekla, pravila nikada nisam poštivala.
Otvorila sam glavna vrata zgrade i osjetila jaki nalet vjetra. Kao što sam i očekivala, kosa mi je postala poput kacige za motor, pa sam bijesno izašla vani iz spavaonice, zalupila vratima i požurila prema glavnim vratima zgrade u kojoj su bili razredi, dvorane za treninge, prostorije u kojoj su se odvijali sastanci i, što je najvažnije, kantina. Umirala sam od gladi i htjela sam što prije popiti kavu kako bih se razbudila.
Prošla sam kroz glavni ulaz i požurila prema stepenicama koje su vodile u kantinu. Čula sam glasove u hodniku, dok sam hodala prema vratima, a kad sam provirila u onu veliku prostoriji, shvatila sam da je nekoliko učenika već sjedilo za stolovima, doručkovali su i smiješkali su.
„Barem je netko nasmiješen od ranog jutra.“ –pomislila sam.
Uputila sam se prema švedskom stolu, stavila hranu koju sam željela pojesti na tanjur i otišla po šalice kave. Nakon toga, sjela sam za dugačkim stolom koji je bio namjenjen za učitelje. Kao što sam pretpostavila, nitko od njih nije bio ondje, pa sam morala jesti sama i u tišini. Na sreću, učenici koji su bili ondje su bili dosta glasni, pa nisam imala osjećaj da sam bila poputno sama,
„Bok, Dita!“ –začula sam poznati glas.
Podignula sam pogled i ugledala Dianu Mercury pred sobom. Ona je bila pet godina starija od mene i, prije nego sam postala učiteljica, predavala mi je Povijest naše kulture. Često je znala odlaziti s nama u lov, kad bi to bilo potrebno jer je bila jedna od najjačih mladih lovaca. Stariji su otišli u drugim gradovima, pa smo mi mladi trebali čuvati onu akademiju.
Diana je bila draga djevojka, pomalo sramežljiva, sitna, ali slatka i simpatična s ljudima koji su joj dragi. Imala je rozu boje kose do grla, sa kratkim šišmaka koje su joj prikrivale samo čelo. Po kosi je, također, imala plavkasto – ljubičaste pramenove. Bila je jedina osoba koja je imala tako otkačenu boju kose, ali baš zbog toga su ju svi voljeli i bila je simpatičnija.
„Jesi li se naspavala?“ –upitala je i sjela preko puta mene.
Odmahnula sam glavom i popila malo kave.
„Mislim da ti ne bi bilo loše da uzmeš jedan slobodan dan i da se odmoriš.“ –rekla mi je.
„Znaš mene, Diana.“ –slegnula sam ramenima. „Ja se nikad ne odmaram. Odmor je za ljude!“
„A što si ti ako nisi čovjek?“
„Ja sam lovac.“
„Aha. I lovci su ljudi, znaš?“
„Pusti ju, Diana. Jednom će pasti na pod i neće se buditi danima, pa će naučiti da nas treba slušati!“ –rekao je muški glas.
„Daj, začepi, Leckeru!“ –nasmiješeno sam pogledala u njega.
Jasion Lecker bio je Dianin vršnjak i također dečko. Bilo je pitanje vremena kad će se opametiti i zaručiti ju jer su bili u vezi otkad su završili onu akademiju i počeli raditi kao učitelji. Jasion je bio učitelj borilačkih vještina i zbog toga smo večinom on i ja odlazili do grada, nalazili demone i ubijali ih kad je to bilo potrebno.
Bio je viši za dvije glave od mene i podosta razvijen zbog teretane u kojoj je svakodnevno, po nekoliko puta na dan, odlazio. Imao je tamno smeđe oči, pomalo su nalikovale na crne, i vrlo kratku, svega nekoliko centimetara dužine, smeđu kosu.
„Ozbiljno, Afrodita, trebala bi paziti na sebe!“ –potapšao me po ramenu.
„Dita, Leckeru, Dita!“ –zakolutala sam očima. „Znaš kako mrzim kad me netko zove Afrodita! Tko mi je uopće dao ovo prokleto ime?!“
„Nije da te želim povrijediti...“ –promrmljala je Diana. „Ali...“
„Znam, Di, znam... Pisalo je u pismu!“
Klimnula je glavom.
„Zašto ti se ne sviđa ime?“ –upitao je Jasion. „Afrodita je bila grčka božica ljubavi, ljepote!“
„Well, zar se vidi koliko imam sreće u ljubavi i ljepoti?“ –nasmijala sam se.
Diana i on zakolutali su očima.
„Ni ne trudiš se u tome da se nekome svidiš!“ –rekao je Jasion. „Sviđaš se nama jer si nam prijateljica, ali kad god ti se neki približi i počne ti davati komplimente, uperiš pištolj u njih!“
„Nemam vremena za dečke!“ –zakolutala sam očima.
Jasion se pripremao održati mi još jednu prodiku kad sam krajičkom oka primjetila Samuela Samsuna, ravnatelja akademiju. Bio je visok, razvijeni i četrdesetogodišnji muškaracam tamne kose i svijetlijih očiju.
„Afrodita Gass!“ –uzviknuo je.
Trepnula sam, a on mi je gestom ruke signalizirao da pođem za njime. Pogledala sam u Jasiona i Dianu koji su me promatrali zabrinutim izrazom lica i točno sam znala što su mi željeli reći. Progutala sam knedlu, dignula se sa stolice i uzdignute glave otišla za njime. Naravno, znala sam da sam učinila nešto loše zbog toga što me zvao imenom i prezimenom, a svi su dobro znali da mrzim svoje ime. Otkad sam bila mala su me nazivati Dita, ali kad bih učinila nešto što nisam smjela onda bi mi se svi obračali pravim imenom.
„Pravilo broj tri...“ –prisjetila sam se Parisovih riječi. „Ne pokazuj strah, ma što god se događalo!“
Samuel je ušao u svoj prostrani ured, a ja sam ga slijedila. Zatvorila sam drvena, sviježe ofarbana, vrata i pogledala u njega. Sjedio je za svojim radnim stolom prekriženih ruku na prsima, te me promatrajući ozbiljnim izrazom lica.
„Što sam učinila?“ –upitala sam.
„Ne znam!“ –odmahnuo je glavom. „Zapalila veliki dio grada zbog toga što nisi ugasila vatru kad si ubila vampira?“
„Kako..... Kako znate da sam to ja napravila?!“
„Jer su te neki vidjeli kako se u ono doba vračaš doma.“
Počešala sam se po kosi i pogledala u drugu stranu. Vjerojatno sam bila u velikom sranju.
„Kako si mogla biti tako neodgovorna?!“ –viknuo je.
„Nisam mogla znati da će se plamen proširiti!“ –uzvratila sam.
„Oh, naravno, naravno!!! Svi su krivi osim tebe, uvijek, jelda?“
„Pa... U ovom slučaju je vjetar kriv!“
Pogledao me šokiranim izrazom lica, a ja sam mu se nasmiješila. Donekle... govorila sam istinu. Uvijek su nas učili da trebamo zapaliti demona, vampira ili vukodlaka (posebno vampira) kad ih ubijemo. Vjetar je bio taj koji je proširio plamen, a ne ja. Ja sam ga samo stvorila.
„O Bože!“ –začuli smo dernjavu u hodniku.
Samuel se odmah dignuo sa stolice, a ja sam otvorila naglo vrata i izvukla pištolj iz futrole.
„Što je bilo?“ –ravnatelj je upitao mladu djevojku koja je trčala hodnikom.
„Paris!“ –viknula je osmijehom. „Paris se vratio!!!“
Šokirano sam pogledala u ravnatelja koji me iznenađeno pogledao. Spremila sam pištolj u futrolu, potrčala od njega i krenula prema izlazu pretpostavljajući da je bio ispred kuće. Parisa Johansona nisam vidjela tri godine. Bio je moj mentor na nekoliko godina, privatni učitelj kojeg mi je Michael dodijeli.
Izašla sam iz ustanove i vidjela ga kraj motora. Osmijehom na licu gledao je učenike koji su nasmiješeno stajali kraj njega, ispitivali ga i vikali njegovo ime. Zapravo, djevojke su vikale njegovo ime i pričale o tome koliko je zgodan bio.
Naravno, slagala sam se s njima. Paris je stvarno bio jedan zgodan dvadesetčetverogodišnji muškarac i nije bilo čudno to što su se djevojke svugdje okretale za njim. Nosio je kožnu jaknu, a pošto je ona bila otkopčana mogla sam vidjeti bijelu majicu koju je imao ispod nje. Na nogama je nosio široke jeans hlače. Pogledala sam u njegovu glavu. Smeđa kosa bila je čupava i podosta mu je narasla od zadnjeg puta kad sam ga vidjela. Njegove prekrasne zelene oči ovoga puta nisam mogla vidjeti jer je nosio avijatičarske naočale (poput mojih!) koje su ih sakrivale.
„Bok.“ –spustio ih je i pogledao u mene.
„Hej.“ –osmijehnula sam mu se.
„Paris, je li istina da si spasio nekoliko svojih prijatelja kad ste išli u napad na vukodlake?“ –upitao ga je dečko kojemu sam predavala.
„Oh, da, istina je!“ –prošao je kraj mene.
Gledala sam šokirano ispred sebe, a njegov je glas već bio daleko od mene.
„I ti si meni nedostajao...“ –rekla sam tiho.
Udaljila sam se odande.
1. Postevi ponedjeljkom i petkom.
2. Ne radi mi stranica na kojoj inače ispravljam pogreške, pa oprostite ako ih ima.
3. Oprostite ako moji komentari tijekom radnog tjedna budu užasni, ali nemam vremena zbog posla.
4. ... volim vas! :D
• 21:36 • 10.05.2010. •
komentiraj • 16 •
