Part 3 ~ Chapter 07
Within Temptation ~ Stand My Ground
Sjedila sam ispred školske ambulante i gledala Parisa kako nervozno hoda gore – dolje. Svako toliko bi se zaustavio i pogledao u vrata koja se nisu otvarala pet minuta, a one su izgledale puno duže nego što su bile. I ja sam također bila nervozna jer nisam znala tko ili što ih je napalo, a pogotovo zbog toga što nisam znala kako je on bio. Izgledao je prilično loše kad ga je Paris našao i bojala sam se da bi se Huchu nešto loše moglo desiti.
Kad su se vrata otvorila skočila sam pred njima, a Paris mi je naglim potezom prišao. Pred nama je stajala poznata medicinska sestra koja nije imala nasmiješeni izraz lica, a toga sam se najviše bojala.
„Kako je?“ –upitao je zabrinuto Paris.
„Jako loše, Paris.“ –uzdahnula je. „Izgubio je puno krvi, a ja nemam vašu krvnu grupu.“
Paris je odmahnuo glavom.
„Kako mu se može pomoći?“ –upitala sam.
„Ne znam, Dita...“ –odmahnula je glavom. „Bojim se da se ništa više ne može napraviti za njega!“
„NE SERI!!!“ –proderao se Paris.
„Paris!“ –uzvratila sam i pogledala ga zabrinutim pogledom.
Odmahnuo je glavom i ljutito udario šakom od zid i udubio ga. Prislonila sam ruku na njegovu, a on ju je strgnuo, rukama prošao preko lica i nervozno stao hodati gore – dolje. Spustila sam pogled. I ja sam se osjećala loše zbog toga što je Huch bio u jako lošem stanju. Bojala sam se da bih ga mogla izgubiti, a on mi je bio jako dobar prijatelj. Nisam htjela da se to dogodi.
„Paris!“ –uzvratila sam jer sam se sjetila osobe koja bi nam mogla pomoći.
Pogledao je tužnim pogledom u mene.
„Idemo!“ –povukla sam ga sa sobom. „Imam ideju!“
„Kakvu?“ –upitao je uzdahnuvši.
„Držite ga na životu!“ –viknula sam jureći hodnikom. „Vidjet ćeš!“
Potrčali smo niz stepenice. Svako toliko bih se zamalo spotaknula, ali bila sam prilično oprezna jer Huch više nije mogao čekati. Svaka sekunda je bila dragocjena za njegov život i morala sam biti oprezna kako bih što prije stigla na vrijeme. Nadala sam se samo da će mi Eloette uspjeti pomoći jer je ipak bila vještica i pretpostavila sam da zna nešto više od medicinskih tehničara i doktora. Morala je to znati jer nisam htjela da Huch umre.
Izvukla sam iz džepa ključeve, otključala Mustang i ušla u auto zajedno s Parisom.
„Gdje idemo?“ –upitao me dok sam ja velikom, nedopuštenom brzinom jurila prema izlasku iz dvorišta.
„Kod Eloette. Mislim da bi nam ona mogla pomoći!“ –odgovorila sam.
Uzdahnuo je i pogledao u stranu.
„Pomoći ćemo mu, Paris! Spasit ćemo ga, ok?“ –uzvratila sam.
„Ne znam niti tko ih je napao. Ne znam kako su ostali!“ –odmahnuo je glavom. „Moram provjeriti kako su, Dita!“
„Hoćeš li krenuti k njima dok ja idem po Eloette? Kasnije ću poslati Jasiona i ostale k tebi kako biste provjerili teritorij!“
Klimnuo je glavom, a ja sam promijenila brzinu, te stavila i drugu ruku na volan. Krajičkom oka sam pogledala u njega. Bio je uznemiren i nervozan, zabrinut također, a nije mi to bilo ništa čudno pošto se ipak radilo o njegovom krdu za kojeg nije znao kako je bio. Počinjala sam se pitati u kakvom su stanju ostali ako je Huch bio u onakvom. Odmahnula sam glavom jer nisam htjela razmišljati o tome. Nisam htjela ni pomisliti kako bi netko od njih mogao biti mrtav.
Parkirala sam se ispred šume. Oboje smo izašli iz auta, a kad sam pogledala u Parisa primijetila sam da fiksira šumu zabrinutim izrazom lica. Uzdahnula sam, zatvorila vrata i prišla mu.
„Pazi na sebe, ok?“ –uzvratila sam.
Klimnuo je glavom, poljubio me i potrčao prema šumi. Kad sam pogledala za njim vidjela sam samo bijeli rep, što je značilo da se pretvorio u vukodlaka kako bi brže stigao do kuće. Bila sam zabrinuta za njega. Pribojavala sam se da bi mu se nešto loše moglo dogoditi i bilo je glupo što sam ga pustila samog.
Odlučila sam požuriti prema Eloettinoj kući jer Huch nije mogao dugo čekati. Potrčala sam i ja kako bih što prije stigla nadajući se da će ona biti kod kuće. Morala je biti ondje!
***
Pokucala sam na drvena vrata i nervozno tapkala nogom od pod čekajući da otvori. Vrata su zaškripila, crni mačak je izašao iz kuće, a Eloette je iznenađeno gledala u mene.
„Što ti radiš ovdje?“ –upitala me.
„Trebam tvoju pomoć! Hitno je!!!“ –uzdahnula sam.
„Što se dogodilo?“
„Moj prijatelj umire. Trebamo tvoju pomoć! Trebaš ga spasiti!“
Klimnula je glavom, zatvorila vrata, a ja sam se nagnula na ogradu i pričekala da se napokon pojavi. Bila sam nervozna i zabrinuta em za Hucha em za Parisa kojeg nisam smjela pustiti samog, ali svejedno sam znala da me ne bi poslušao da sam mu rekla da ne one. Predobro sam ga poznavala da ne bih pretpostavila da bi otišao bez mog dopuštenja i shvaćala sam ga. Bila sam poput njega: brzopleta i temperamentna – pogotovo kad bi se radilo o osobama do kojih nam je stalo.
***
„Dita, gdje je Paris?“ –upitao me Michael vidjevši kako trčim hodnikom zajedno s Eloette, koja je njemu bila nepoznata.
Stala sam i pogledala u njega. Krajičkom oka sam primijetila da Eloette stoji kraj mene, pa sam joj rukom pokazala kamo se nalazi ambulanta. Klimnula je glavom i potrčala od mene, a ja sam duboko uzdahnula i nagnula na zid.
„Gdje je Paris?“ –upitao me.
„Otišao je pogledati u kakvom su stanju ostali.“ –odgovorila sam. „Rekla sam mu da ću poslati Jasiona i još nekoga da mu pomogne.“
„Dobro. Pobrinut ću se ja za to!“
Klimnula sam glavom i pogledala niz hodnik. Čula sam kako se udaljuje od mene, a onda se ponovno okrenula za njime.
„Michael...“ –uzviknula sam, a njegovo je ime odjeknulo tihim hodnikom.
Stao je i pogledao me upitnim izrazom lica.
„Pazite se.“ –rekla sam.
Osmjehnuo mi se i spustio niz stepenice. Sjela sam na klupicu i duboko uzdahnula. Htjela sam provjeriti kako je Huch, ali znala sam da sam trebala pustiti Eloette da radi na miru svoj posao. Pretpostavljala sam da joj naša medicinska sestra pomagala. Bila sam napeta i užasno zabrinuta. Cijelo vrijeme sam se molila u sebi da ne umre i da ga uspije spasiti jer nisam znala kako bi Paris mogao reagirati na njegovu smrt. Znala sam da bi se mogao kriviti jer nije bio ondje kad ga je čopor trebao.
„Dita...“ –začula sam Dianin glas.
Otvorila sam oči i pogledala ju ispred sebe. Sjela je kraj mene i pogledala me zabrinutim izrazom lica.
„Kako je?“ –upitala je.
Odmahnula sam glavom i zaklopila ponovno oči.
„Ne znam.“ –uzdahnula sam. „Eloette je kod njega. Nadam se da će ga uspjeti spasiti!“
„Ako dovela baš nju znači da imaš povjerenja. Pretpostavljam da je moćna vještica, pa nemoj sumnjati u nju!“ –nježno mi je pomilovala leđa. „Jasion, Michael i ostali su krenuli za Parisom. Ostala sam kako bih bila uz tebe!“
Klimnula sam glavom, a zatim se dignula sa stolice. Pogledala sam u vrata i nestrpljivo počela hodati gore – dolje jer više nisam mogla izdržati onu neizvjesnost. Bila sam užasno zabrinuta za svog novog prijatelja – uz to i za dečka, oca i ostalih lovca jer nisam znala što ih je ondje čekalo.
Imala sam osjećaj da je vrijeme u kojemu je Eloette provodila u bolničkoj sobi prolazilo užasno sporo, a mrzila sam taj osjećaj.
„Nećeš ubrzati stvari, Dita, ako se nastavljaš živcirati.“ –rekla je Diana.
„Znam, ali zabrinuta sam!“ –prošla sam rukom preko lica. „I kad će se napokon Paris i ostali vratiti?“
„Uskoro.“
„Nisam ih smjela pustiti same.“
„Dita, znaju se oni brinuti za sebe!“
„Netko je napao Hucha i ostale iz čopora! Ako je Huch u ovakvom stanju... U kakvom su stanju ostali?! Tko zna hoće li se Parisu i ostalima nešto desiti! Zabrinuta sam, Diana!“
„Vjerujem...“ –uzdahnula je. „Zamisli kako je onda meni kad sam poslala oca svog djeteta negdje gdje ne znam hoće li mu se nešto desiti ili ne!“
Odmahnula sam glavom i pogledala u drugu stranu nagnuvši se na zid. Spustila sam pogled i u glavi su mi se počele vrtjeti Dianine riječi. Šokirano sam raširila oči i pogledala u nju dok je ona zabrinutim izrazom lica gledala u mene.
„Čekaj...“ –pomaknula sam se od zida. „Jesam li ja to dobro čula...“
„Trudna sam, Di...“ –promrmljala je.
Iskreno, ono nisam očekivala. Jest da su njih dvoje godinama bili prijatelji i da se kad – tad to trebalo dogoditi, tj. do bi se dogodilo svakome, ali nisam očekivala da će se baš njoj desiti. Bila sam sretna za nju; doista jesam, ali imala sam osjećaj kao da se to nije smjelo dogoditi u ovo vrijeme zbog svega što se događalo.
Sjela sam kraj nje i duboko uzdahnula.
„Sretna sam zbog tebe, Diana.“ –uzvratila sam.
„Dita...“ –odmahnula je glavom. „Ne želim da moje dijete odraste poput mene. Želim da živi kao običan čovjek i da ne zna ništa o demonima, vampirima i svim tim sranjima!“
Sklonila sam pogled i klimnula glavom. Razumijela sam ju. I ja sam imala isto mišljenje kao i ona prije nego sam otkrila da sam demon. Čak sam se i pokušala ubiti nakon što sam poludjela zbog silnog pritiska, tuđih iznenađenih pogleda i mržnje prema samoj sebi.
„Nisam te mislila uvrijediti, Dita...“ –započela je.
„Bez brige!“ –odmahnula sam glavom. „Razumijem te i slažem se s tobom. Ponekad bih voljela da nikad nisam doznala za sve ovo!“
Klimnula je glavom, a ja sam poskočila kad sam čula da se vrata otvaraju. Dignula sam se sa stolice i vidjela medicinsku sestru kako izlazi odande.
„Kako je?“ –upitala sam ju zabrinuto.
„Budi se.“ –odgovorila je.
Prošla sam kraj nje i vidjela Eloette kako stoji kraj Huchinog kreveta, promatrajući ga ozbiljnim izrazom lica. Na kratko je pogledala u mene, a zatim ponovno u njega dok je meni srce ubrzanije kucalo. Bila sam zabrinuta jer mi nitko nije govorio u kakvom je stanju. Primijetila sam, onda, da polako otvara oči i iznenađenim pogledom gleda u vješticu. Napravila sam nekoliko koraka naprijed dok su mi koljena klecala.
„Jesi li ti anđeo?“ –upitao je Huch Eloette.
Nasmijala se, a ja sam odmahnula glavom znajući da je bio dobro.
„Nešto slično.“ –nasmiješila se Eloette i pogledala u mene. „Dobro je.“
„Hvala!“ –uzvratila sam uzdahnuvši.
„Ali trebao bi se odmoriti.“
„Ne moram se ja odmarati!“ –počeo se dizati sa kreveta, ali primijetilo se da mu se zavrtjelo, pa se vratio natrag. „Ok, izgleda da se ipak moram!“
• 12:48 • 23.07.2010. •
komentiraj • 7 •
