One večeri je bio red na mene da čuvam stražu. Stajala sam na mjestu, gledajući šumu sa tornja kako bih se osigurala da ondje vani nije bilo nikoga koji nam je mogao naštetiti. Uvijek sam se pitala zbog čega smo i mi lovci morali čuvati stražu kad je ograda, koja je okruživala akademiju, bila žičana i uz to bi davala eletrkošokove nadnaravnim bićima, ali valjda je to bilo zbog veće sigurnosti.
Ja sam, u onom trenutku, rado željela biti u centru grada. Znala sam da je on sada bio pust jer je bilo dosta kasno, a za vrijeme jeseni i zime su ljudi rijetko kad navečer izlazili iz svojih kuća. Naravno, samo lovci su znali da za pravo postoje nadnaravna bića, a građani koji su vjerovali u to vjerovali su također u legende koje su nastale stoljećima unazad.
Vjerovali su u to da se vukodlaci pojavljuju svaki put kad je Mjesec pun; vjerovali su u to postoje krvopije... Jednostavno su vjerovali u sve ono što je za pravo postojalo. Ljudi koji nisu vjerovali u to, smatrali su ih luđacima. Voljela bih da jesu bili, voljela bih da sam i ja bila luđakinja jer sam htjela normalno živjeti. Željela sam da je Svijet drugačiji, da ne postoje vampiri, demoni, vukodlaci – ništa nadnaravno!
Nažalost... Nisam bila takve sreće. Bila sam proklete nesreće jer nisam niti znala tko sam za pravo bila. Nisam znala ništa o svojoj prošlosti. Dobro da je osoba koja me napustila ostavila pismo u kojemu je pisalo da se zovem Afrodita, a Michael je bio jako draga osoba i odlučio me priznati kao svoje dijete, ta mi dati svoje prezime.
Čula sam zvuk iza sebe. Istog trena sam izvukla pištolj iz futrole i naglo se okrenula. Shvatila sam da sam ga uperila u Parisovo čelo. Mirno je gledao u mene, kao da ga ono uopće nije zabrinulo, ali zato mene jest. Srce mi je ubrzano kucalo jer nisam mogla vjerovati da je nedostajalo nekoliko sekundi da potegnem okidač.
„Pravilo broj četiri...“ –rekla sam na glas.
„Nikada nemoj nenajavljeno prilaziti čuvaru!“ –završio je.
Spustila sam ruku, stavila pištolj natrag na svoje mjesto i pogledala ispred sebe maknuvši pogled s njega. Prekrižila sam ruke na prsima, uzdahnula i pokušala sam biti što sam mirnija mogla.
„Zaboravljaš na svoja pravila, Johanson?“ –upitala sam mirno, ni ne pogledavši ga.
„Oprosti.“ –uzvratio je. „Zaboravio sam koliko sam te dobro istrenirao!“
Klimnula sam glavom.
„Ne uzimaj sve zasluge sebi.“ –rekla sam. „Zaboravio si da te nije bilo tri godine?“
Nastala je tišina između nas. Mogla sam čuti samo svoje tiho disanje i vjetar koji je neprestano, već danima, puhao.
„Zašto si takva?“ –upitao me.
„Kakva?“ –pogledala sam ga krajičkom oka.
„Tako distancirana od mene.“
„Distancirana?“
„Da.“
Frknula sam, odmahnula glavom i nasmijala se. Nisam se mogla suzdržati, a da se ne nasmijem na glas jer je upravo rekao takvu glupost. U redu, možda je imao pravo; možda je imao pravo, možda ja jesam bila distancirana.
„JA?“ –pogledala sam bijesno u njega. „JA? Ja sam ta koja je distancirana, Paris?! Oh, oprosti, dušo, to nisam shvatila prije jer... ne znam... bila sam toliko zauzeta koketiranjem sa frajerima koji misle da sam kul, a da nisam ni primjetila da si u mojoj blizin!!!“
Gledao me u tišini, a ja sam odmahnula glavom, uzdahnula, te prošla rukom kroz kosu. Spustila sam pogled pokušavajući se smiriti, ali znala sam da bih mogla ponovno planuti, pa sam se odlučila udaljiti od njega. Kad sam napravila korak naprijed, njegova se ruka pojavila ispred mene i nije mi dopustio da nastavim dalje.
„Što želiš?!“ –prekrižila sam ruke na prsima.
„Ispričati ti se zbog mog ponašanja.“ –uzvratio je.
Oblikovala sam usta u slovo o. Bila sam doista iznenađena zbog onoga. Paris Johanson se nikada nikome nije ispričavao, pa čak niti kad je znao da bi netko drugi imao pravo, a on bi griješio. Bio bi previše ponosan za ispriku.
„Znam da ti to zvuči ludo sada, ali osjećam se glupo.“ –rekao je.
„Ne znam zbog čega bi se trebao osjećati glupo, Paris!“ –slegnula sam ramenima. „Jer... Nekoliko godina prijateljstva su dosta malo, jelda?“
„Dita, hoćeš li barem biti dobra prema meni dok pokušavam pričati s tobom?“
Zakolutala sam očima.
„Žao mi je, ok?“ –uzvratio je.
„Ne.“ –odmahnula sam glavom. „Ne namjeravam ti oprostiti. Ne znam što će mi osoba koja me ne smatra prijateljicom!“
Istrgnula sam se iz njegovog stiska i nastavila laganim korakom dalje.
„Nedostajala si mi!“ –uzviknuo je.
Zastala sam na izlazu s onog djela tornja. Bila sam šokirana. Doista više nisam znala što se događalo. Prvo mi se ispričao, a zatim mi rekao da sam mu nedostajala. Što se to, dovraga, dogodilo sa Parisom Johansonom dok ga nije bilo tri godine?
„Što se to s tobom dogodilo, Paris?“ –okrenula sam se prema njemu. „To nisi ti! Ti se nikada ne bi ispričao, ti nikada ne bi rekao nekome da ti je nedostajao – pogotovo ne nekoj curi!“
Slegnuo je ramenima i osmijehnuo mi se.
„Nedostajala si mi.“ –nastavio je. „Nedostajalo mi je cijelo ovo mjesto! Nemaš pojma kako je to biti izvan ovoga, Dita! Ne znaš kako je to biti izvan ovog grada gdje je sve puno drugačije!
Pogledala sam ga sa zanimanjem. Laganim korakom sam mu prišla, nagnula se na zid i prekrižila ruke na prsima.
„Kako je onda vani?“ –upitala sam ga sa zanimanjem.
„Užasno.“ –odgovorio je uzdahnuvši. „Svaku večer sam izlazio vani moleći se da mi se nešto ne dogodi.“
„Zar nisi uvijek bio neustrašiv?“
„Bio sam, sve dok nisam otkrio što se vani dešava. To je kaos, Dita! Bio sam presretan kad su mi rekli da se mogu vratiti doma i baviti se onime čime sam se bavio prije nego sam otišao odavde, Dita! Vani je živi rat! Svaku noć smo morali u potjeru. Mjesecima nisam spavao kako spada!“
„Dobro došao u moj Svijet!“ –potapšala sam ga po ramenima.
„Dita...“ –pogledao me ravno u oči. „Ovo je ništa na sprem onoga što sam vidio vani!“
Po njegovom izrazu lica sam znala da govori istinu, pa sam se uozbiljila i odlučila poslušati priču do kraja.
„Oprosti.“ –uzdahnula sam. „Ne znam kako ti je bilo, Paris, ali mogu pretpostaviti!“
„Jesi li sigurna?“ –nasmijao se i odmahnuo glavom. „Ne znaš kako je to, Dita! Ne znaš uopće kako je izaći vani nadajući se da ćeš se ujutro, nakon što sve bude gotovo, vratiti doma živ. Ne znaš kako je to kad ti se iste stvari ponavljaju svaki dan, kad ti dođe da ubiješ samog sebe kako to netko drugi ne bi učinio i nanio ti bol! Ne znaš kako je slušati prijatelje, s kojim si se smijao nekoliko sati prije nego si krenuo u lov, kako vrište i umiru...“
Nastala je neugodna tišina. Nisam znala što bih mogla reći jer doista nisam znala kako je osjećati se onako užasno.
„Žao mi je.“ –prošaptala sam.
Osmijehnuo mi se, a ja sam mu uzvratila. Oboje smo pogledali u daljini. Vjetar je i dalje jako puhalo. Na sreću, imala sam kapu na glavi, pa se nisam morala prepirati sa vlastitom kosom cijelo vrijeme.
„Sjećaš li se kako je to bilo gađati vodenim balonima čuvare?“ –upitao me.
Nasmijala sam se sjetivši se da sam imala šesnaest godina kad sam uspjela nagovoriti Parisa, koji je tada imao dvadeset i jednu, da gađamo čuvare balonima u kojima je bila šarena vodenkasta tekučina. Čuvari danima nisu mogli maknuti plavu, crvenu, žutu i zelenu boju sa sebe, a Samuel je izgrdio i Parisa i mene kad nas je otkrio.
„To su bila dobra vremena!“ –nasmiješeno sam pogledala u njega.
Klimnuo je glavom.
„Jučer si bila dobra.“ –rekao je.
Pogledala sam u njega.
„Na trenutak sam pomislio da si zaboravila na moje drugo pravilo!“ –pogledao me krajičkom oka.
„Paris...“ –odmahnula sam glavom. „Doista te dugo nije bilo!“
Nasmiješio mi se.
„Drago mi je što si se vratio.“ –rekla sam gledajući ispred sebe.
Povukao me uz sebe jednom rukom, a ja sam podignula pogled prema njemu i nasmiješila mu se. Bila sam sretna što sam bila ondje, što je on bio ondje i što me grlio. Imala sam osjećaj da su se stvari počinjale vračati u normalnu, da je život na onoj akademiji imao smisla.
