Part 2 ~ Chapter 04
Imala sam osjećaj da će mi glava eksplodirati kad sam otvorila oči, pa sam duže vrijeme ležala u krevetu nadajući se da će bol prestati, ali bila je sve jača i jača.
Natjerala sam se dignuti sa kreveta, ali zavrtjelo mi se, pa sam ponovno legla i nagnula glavu na jastuk.
„Ne sjećam se da je tako užasno napiti se.“ –pomislila sam. „Nije uopće užasno, kad bolje razmislim. Najgore je kad se ujutro probudiš! Prokleta depresija!“
Uzdahnula sam, dignula se sa kreveta i laganim korakom, pazeći kako hodam jer sam se teturala od lijeve na desnu stranu zbog vrtoglavice. Otvorila sam vrata kupaonice, upalila svijetlo i otišla do ogledala. Izgledala sam užasno, a i osjećala se tako.
Otvorila sam ladicu i odahnula vidjevši kutiju tableta. Uzela sam jednu i popila ju nadajući se da će bol uskoro prestati.
Otvorila sam mlaku vodu u kadi, skinula odjeću i pričekala da se kada napuni. Prislonila sam ruku na glavu i počela ju masirati kako bih ublažila bol.
Ušla sam u kadu, nakon što sam ugasila vodu, a zatim duboko uzdahnula. Uronila sam u vodu i neko vrijeme bila unutra pokušavajući se opustiti. Kad mi je ponestalo zraka izronila sam i duboko uzdahnula.
***
Sjedila sam za radnim stolom i gledala u bijeli papir držajući u ruci kemijsku. Razmišljala sam o tome što bih mogla napisati Diani. Bila sam joj dužna poslati joj pismo, objasniti zbog čega sam otišla onako brzo odande. Morala sam samo smisliti kako početi sa pisanjem.
„
Draga, Diana...
ne znam kako početi ovo pismo, pa ti se unaprijed ispričavam ako ne bude bio poseban.
Želim ti se ispričati odmah na početku što sam onako brzo otišla, ali nisam htjela da me Jasion vidi. Moguće je da si mu rekla da sam te potražila, ali nema veze. Nadam se samo da nisi rekla Parisu!
Imaš pravo znati razlog zbog kojeg sam otišla s akademije, ali molila bih te da to nikome ne kažeš. Imam povjerenja u tebe i doista se nadam da ćeš šutjeti u vezi ovoga.
Ovako... Obećala sam Hectoru da ću mu pomoći vratiti natrag ono što mu pripada, ali on mi je morao obećati da će nagovoriti strica da zabrani stanovnicima Grada Tame da izađu odande kako vam ne bi naudili.
Znam da ste bili dragi i da ste razočarani jer sam vas napustila, a vi ste bili uz mene, ali bitno mi je da ste vi sigurni. Doista se nadam da će je tako, da vas nitko nije napao jer će inače tada bilo problema!
Ovaj... Ne znam što bih ti drugo rekla. Stvarno mi je žao što sam te razočarana, što sam sve vas povrijedila, pogotovo Parisa, ali...
K vragu. Diana, ja njega volim! Znam da je glupo što to njemu ne kažem, ali nemoj mu niti ti reći jer se bojim da bi mogao doći po mene, a to si ne bih mogla dopustiti. Otišla bih s njima, a ne smijem razočarati i napustiti Hectora.
Zato te, najviše, molim da pustiš da misli da ga ne volim i ne želim.
Molim te, ako ti je stalo do našeg prijateljstva. Znam da je loše što to govorim jer bih se trebala vratiti, ali previše mi je stalo do vas i zbog toga to činim.
Volim te!“
Uzela sam kuvertu, stavila pismo unutra i dignula se sa stolice. Kad sam izašla iz sobe provjerila sam da nema nikog u blizini. Spustila sam se niz stepenice i otišla provjeriti gdje se nalazi neki sluga kako bi otišao predati Diani pismo.
Čula sam glasove ispred kuće, pa sam provirila kroz vrata i vidjela sluge kako razgovaraju međusobno.
„Khali!“ –otvorila sam vrata.
„Princezo.“ –poklonio se zajedno s ostalim slugama.
„Dođi. Trebam te!“
Klimnuo je glavom i krenuo za mnom. Trebala sam se osigurati danas nitko neće slušati.
„Izvolite?“ –upitao je.
„Ovo moraš dati važnoj osobi!“ –ispružila sam mu pismo. „Piše ti adresa i ime na njemu. Nikome ne smiješ reći za ovo, jasno?!“
„Da, princezo.“
„Idi sada!“
Klimnuo je glavom, poklonio mi se i izašao iz prostorije u kojoj sam ga povukla. Uzdahnula sam i izašla za njim nadajući se da neće nikome reći što sam tražila od njega i da mu, naravno, neće nauditi.
„Afrodita.“ –čula sam Adonisov glas iza sebe.
Zakolutala sam očima i sjetila se kako mi je Hector rekao da trebam biti dobra prema njemu, da smirim svoje ponašanje kad se nalazim u njegovoj blizini. Duboko sam uzdahnula, brojala do deset i osmjehnula se.
„Bok, striko!“ –nasmiješila sam mu se. „Trebaš nešto?“
„Nisam imao prilike pričati s tobom na samo, a voljeo bih to učiniti.“ –rekao je.
„Kako želiš.“
„Imaš vremena?“
„Moram prije provjeriti što mi piše u rokovniku. U zadnje vrijeme sam jako zauzeta!“
Nasmiješio mi se, te mi gestom glave pokazao da ga slijedim. Okrenuo je leđa i prišao vratima, a ja sam zakolutala očima. Nije mi bilo niti malo drago što sam se morala praviti da mi je drag i što sam morala biti na samo sa čovjekom koji je ubio roditelje koje se ja uopće ne sjećam.
Da njega nije bilo, da ih on nije poslao nekoliko metara po zemljom, ja bih znala tko su oni, znala bih kamo pripadam. I sada sam znala, ali nisam se tako osjećala. Da sam oduvijek živjela kao demon vjerojatno bih se osjećala kao da pripadam ondje, u Gradu Tame, ali s obzirom da sam od svoje šeste godine živjela s ljudima, osjećala sam kao da pripadam negdje između.
„Sigurno si čula puno priča o meni.“ –rekao je.
„Možda.“ –uzvratila sam spuštajući se niz stepenice.
„Vjerojatno nisi čula cijelu priču.“
„Ako misliš na to da si htio vidjeti Hectora i mene mrtve, onda se varaš. Znam cijelu priču o tebi, Adonise!“
Klimnuo je glavom.
„Znaš li i da je Helen pripadala meni prije nego se moj brat oženio za nju?“ –pogledao me upitnim izrazom lica.
Oblikovala sam usta u slovo o. Nisam mogla povjerovati u ono što je rekao jer mi je Hector rekao ružne stvari o našem stricu, ali nikada nije spomenuo da je naša majka pripadala njemu.
„Trebala bi se prvo raspitati, pa onda suditi.“ –nadodao je i nastavio hodati dalje.
„To ne znači da si ih morao ubiti!“ –uzviknula sam ljutito.
Okrenuo se prema meni. Vidjela sam mu bijesan izraz lica, a mene njega nije bilo nipošto strah. Suočila sam se sa strašnijim nadnaravnim bićima da bi me neki mršavko poput onoga preplašio.
„Afrodita!“ –začula sam Hectorov glas iza sebe.
Okrenula sam se i primijetila da se ubrzano spušta niz stepenice. Pogledao me ozbiljnim izrazom lica, a ja sam maknula pogled u stranu.
„Smiri sestru, Hectore.“ –rekao mu je Adonis i nastavio hodati dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Odmahnula sam glavom. Da sam bila na bratovom mjestu odavno bih ga ubila, ali očito ja nisam bila kukavica poput njega.
„Rekao sam ti da trebaš biti mirna pred njima!“ –uzvratio je ljutito.
„Je li istina da je mama bila njegova djevojka prije nego se udala za tatu?“ –upitala sam prekriživši ruke na prsima.
Oblikovao je usta u slovo o i pogledao u drugu stranu.
„Zašto mi to nisi rekao?“ –upitala sam ga ljutito.
„Ne znam.“ –slegnuo je ramenima.
„Sada shvaćam zbog čega ih je ubio, ali morala sam mu reći da to nije u redu, da to nije smio učiniti!“
„Slažem se s tobom, Dita, ali... Izgubio sam već roditelje. Tebe sam također izgubio prije trinaest godina i ne želim da ti nešto loše napravi! Molim te, zbog mene, budi dobra i nemoj mu prkositi.“
Zakolutala sam očima, klimnula glavom i popela se do ulaznih vratiju. Znala sam da sam morala biti dobra prema stricu samo kako bih pomogla Hectoru. On je trebao moju pomoć unatoč tome što ja sam ja htjela ubiti Adonisa vlastitim rukama.
Otvorila sam vrata kuhinje i vidjela Tanatosa, Deimosa i Nemesis za stolom. Svi troje pogledali su u mene i osmjehnuli mi se.
„Vidi, vidi, tko nam je tu!“ –uzvratio je Deimos ljuljajući se na stolici. „Jesmo li se razbuditi, pijandurice?“
„Ne podsjećaj.“ –zakolutala sam očima i otišla po čašu vode. „I dalje imam osjećaj da bi mi glava mogla eksplodirati svakog trena!“
„Nije ni čudo kad si popila onoliko koliko mi inače pijemo u tri mjeseca.“
„Ja sam snažna cura, kad već ti ne bi izdržao koliko i ja.“
Društvo se nasmijalo onome što sam rekla, a na Deimosovom sam licu mogla vidjeti ljutito raspoloženje.
„Možda bismo se trebali zajedno napiti, pa da vidimo tko bi mogao pobijediti.“ –rekao je.
„Hej, hej, nećeš mi napiti sestru!“ –nadodao je Hector.
„To je već sama jučer napravila.“ –uzvratio je Tanatos.
„Ne želim da bude kao jučer!“
„O, Bože, kao da se ti nikad nisi opijao!“
„Jesam, ali...“
„To ne znači da se moraš živcirati na nju!“
„Ne živciram se!“
Zakašljala sam se, a oni su pogledali u mene.
„Žao mi je što ste me morali vidjeti onakvu.“ –rekla sam. „Potrudit ću se da više ne dođe do toga!“
„Nemaš se zbog čega ispričavati.“ –nasmiješio se Tanatos. „Svatko od nas se barem jednom napio!“
„I cijelo vrijeme plakao poput mene?“
„Bila si simpatična!“ –uzvratio Deimos zbog čega sam zakolutala očima. „Kasnije si se cijelo vrijeme cerekala!“
Odmahnula sam glavom. Putem do kuće sam plakala i ponavljala da me Paris mrzi zbog toga što sam mu slomila srca, a kasnije sam se neprestano smijala zbog nečega što sam se sjetila dok me Hector nosio do sobe.
„Mogla si mi reći gdje ideš.“ –Hector me pogledao ozbiljnim izrazom lica.
„Oprosti.“ –spustila sam pogled.
„U deset navečer su mi rekli da mi sestre nama doma skoro cijeli dan!“
Pogledala sam u Nemesis.
„Oprosti, Dita, ali uplašila sam se.“ –uzdahnula sam. „Morala sam mu reći gdje si!“
„U redu je.“ –odmahnula sam glavom. „Trebala sam se javiti.“
Klimnula je glavom.
„Oprosti!“ –pogledala sam u brata. „Neću više to raditi!“
„Ne želim umrijeti od briga, Dita!“ –uzdahnuo je.
„Oprosti...“
Nastala je tišina. Bilo mi je žao što sam ga zabrinula. To nije bila moja namjera jer sam samo htjela vidjeti svoju dugogodišnju prijateljicu. Na kraju me pronašao pijanu, a to nije bilo nimalo ugodno.
„Da promijenimo temu...“ –Nemesis je prekinula tišinu. „Imam iznenađenje za vas!“
Pogledali smo ju upitnim izrazom lica.
„Sutra imamo party!“ –nacerila se.
„Party?!“ –pogledali smo ju zbunjeno.
„Adonis je rekao da je vrijeme da svi vide princezu koja se nakon trinaest godina vratila doma! Nije li to divno?!“
Nastala je tišina. Kad sam bila na zadnjoj zabavi, doznala sam da je najbolji prijatelj bio zaljubljen u mene, a ja sam mu morala slomiti srce unatoč tome što sam i ja njega voljela.
„Predivno!“ –zakolutala sam očima.
„Savršeno!“ –nacerio se Deimos.
„Razmišljaš samo o tome kako ćeš se moći nabacivati curama!“ –rekao je Tanatos.
„Tome služe zabave!“
„Naravno!“
„Kako bi bilo da slučajno nestanem odavde iako je zabava za mene?“ –upitala sam.
„Zašto bi nestala?“ –zbunjeno će Hector.
„Ne volim ih baš!“
„Činilo mi se da ih voliš!“ –rekao je Deimos. „I moći ćeš upoznati zgodne demone koji će te natjerati bez problema da zaboraviš na Parisa!“
Prostrijelila sam ga pogledom, a zatim ljutito odmarširala iz kuhinje.
„Stvarno moraš biti debil?“ –čula sam Tanatosov glas.
„Nisam mislio ništa loše!“ –uzvratio je ovaj drugi.
„Mislim da je tvoj problem taj da uopće ne misliš!“ –rekla je Nemesis.
Dalje nisam slušala njihov razgovor jer sam već bila na katu. Htjela sam biti sama, pa sam otišla u sobu, skočila na krevet i duboko uzdahnula. Svaki put kad bi netko spomenuo Parisa, imala bih osjećaj da mi zabadaju veliki nož u prsa.
Kad je netko pokucao na vrata zakolutala sam očima i pogledala prema njima čekajući da se otvore. Zaškripila su, a Hecotr je ušao u sobu.
„Jesi li dobro?“ –upitao me.
„Savršeno dobro.“ –odgovorila sam uzdahnuvši.
„Mogu pitati Adonisa da prekine sa zabavom.“
„Nema veze. Deimos bi bio razočaran!“
„Prebolio bi to!“
Nasmiješila sam se, a on je sjeo kraj mene.
„Ne želim ti zabranjivati da vidiš prijatelje.“ –uzvratio je. „Ne znam zbog čega meni nisi rekla da bi otišla vidjeti nekoga!“
„Bojala sam se da bi mi mogao zabraniti!“ –rekla sam.
„Moraš mi vjerovati, Dita. Ako želiš, možeš im se vratiti!“
„Ti i ja smo napravili kompromis, Hector. Nisam bez veze ostavila sve ono što mi je bilo drago!“
„Imam osjećaj da si ovdje tužna. Ne želim da budeš!“
Spustila sam pogled. Nisam bila osoba koja će lagati. Svatko je mogao znati kad lažem jer sam voljela govoriti istinu.
„Svejedno me mrzi.“ –uzdahnula sam.
„Ne mrzi te!“ –potapšao me po ramenu.
„Nisi vidio kako me gledao!“
„Vidio sam i definitivno ti mogu reći da te ne mrzi!“
Odmahnula sam glavom jer nisam mogla povjerovati u ono što je rekao. Bila sam sigurna da me mrzi zbog toga što sam mu slomila srce. Mrzila sam se zbog toga, ali nije on bio jedini koji je ostao povrijeđen.
Koliko god sam znala da sam napravila dobru odluku, toliko sam znala da nisam. Povrijedila sam i njega i sebe.
Netko je pokucao na vrata.
„Naprijed.“ –rekla sam.
„Princezo...“ –Khali je zakoračio u sobu.
„Hector, možeš li, molim te, izaći?“
Klimnuo je glavom, dignuo se sa kreveta i izašao iz sobe.
„Jesi li joj predao pismo?“ –upitala sam slugu.
„Jesam i poslala Vam je svoje.“ –odgovorio je i predao mi ga.
„Hvala. Možeš ići!“
„Ugodan ostatak dana, princezo!“
Klimnula sam glavom, osmjehnula mu se, a on se poklonio nakon čega je izašao odande. Sjela sam na krevet i izvukla pismo iz bijele kuvertu.
„
Draga Dita,
nisam razočarana u tebe već mi je žao što si otišla. Razumijem tvoj razlog, ali trebala si prvo razgovarati s nama!
Žao mi je što više nisi među nama jer svima nedostaješ.
Jasionu i Parisu nisam rekla da sam te vidjela jer sam pretpostavila da ne želi da to saznaju niti da te vide.
Michael je i dalje na akademiji jer radi kao učitelj umjesto tebe. mislim da se potajno nada da ćeš se vratiti. Osjeća se krivim što si otišla. Nedostaješ mu!
Nedostaješ svima nama, naravno, mislim da bi ti to trebalo biti jasno. Najviše nedostaješ Parisu iako ne pričamo s njime o tebi! Mislimo da bi mu bilo još gore.
Moram ti priznati da se jako promijenio. Nema te skoro mjesec dana, ali ponekad imam osjećaj da je prošlo puno više.
Iskreno se nadam da ćeš uskoro promijeniti mišljenje i vratiti nam se. Na taj način bi mogla vratiti starog Parisa.
Nadam se da ću uskoro dobiti tvoje pismo.
Nedostaješ nam.
Voli te Diana“
Nisam mogla suspregnuti suze koje su proklizale niz moje lice. U onom sam trenutku htjela pobjeći odande i otići posjetiti Parisa, reći mu da mi je stalo do njega, ali to nisam smjela učiniti.
• 00:07 • 14.06.2010. •
komentiraj • 11 •
