Part 3 ~ Chapter 08
Within Temptation - Utopia (feat. Chris Jones)
Sjedila sam kraj prozora, u svojoj sobi, i nestrpljivo gledala u dvorište čekajući da se Paris i ostali vrate. Znala sam da nešto nije bilo u redu zbog toga što im je trebalo previše vremena da se vrate i nitko mi se nije javljao na mobitel. Razmišljala sam čak o tome da krenem u potragu jer sam se previše brinula za njih.
Eloette je odlučila ostati neko vrijeme na akademiji, u bolničkom djelu, kako bi bila uz Hucha kad njemu nešto bude zatrebalo. Objasnila mi je kako mu je uspjela pomoći, ali da mu još trena neko vrijeme da rane zarastu. Inače, kad bi ih netko napao, rane bi brzo zacijelile, ali ona mi je objasnila da je drugačije s Huchom pošto je bilo na samrti.
Nisam mogla opisati osjećaj kojeg sam osjetila kad mi je rekla da je dobro i da se samo treba odmoriti, pa će se osjećati kao nov. Jedva sam čekala da se Paris vrati i da mu kažem dobru vijest.
Pogledala sam još jednom prema glavnim vratima nadajući se da ću ih vidjeti kako dolaze, ali razočarala sam se – ponovno. Spustila sam pogled na svoj zaručnički prsten i namjestila ga jer mi se nakrivio.
Duboko sam uzdahnula prisjetivši se onoga što je Diana rekla. Oduvijek sam se zamišljala kako bi sve bilo savršenije da nikada nisam znala za nadnaravna bića, za akademiju; pogotovo sam željela da se nikada nisam rodila kao demon. Razmišljala sam o tome kako ćemo Paris i ja živjeti za nekoliko godina, kako ću odgajati našu djecu...
Kucanje na vrata me omelo iz razmišljanja, pa sam se dignula sa radnog stola i požurila prema njima pošto sam ih zaključala. Okrenula sam ih i povukla kvaku, a preda mnom je stajala Eloette.
„Nešto se dogodilo?“ –upitala sam ju zabrinuto.
Odmahnula je glavom.
„Huch i dalje spava, pa mi je dosadilo biti sama ondje.“ –odgovorila je.
„Već sam se uplašila...“ –uzdahnula sam i odmahnula glavom. „Nemoj mi više davati takve šokove!“
„Oprosti, oprosti. Sljedeći put ću se najaviti!“
„Hvala.“
„Ima li kakvih novosti o Parisu i ostalima?“
„Nažalost, nema! Zar ti ne možeš vidjeti što se ondje vani događa?!“
„Žao mi je...“ –odmahnula je glavom. „Nisam toliko jaka vještica...“
Uzdahnula sam i prišla prozoru. Zamalo sam se proderala zbog šoka. Vidjela sam poznate lovce iz akademije kako hodaju dvorištem noseći druge ljude na nosilima. Prošla sam kraj Eloette i istrčala iz sobe dok mi je srce luđački tuklo, a noge klecale od straha. Pribojavala sam se da se Parisu, Jasionu i mome ocu moglo nešto desiti, a to nikako nipošto nisam željela doživjeti.
Zamalo sam se spotaknula niz stepenice nekoliko puta. Inače sam bila nespretna, a s obzirom da u onom trenutku mi je najbitnije bilo vidjeti kako su moji najdraži nisam razmišljati o tome gdje su stepenice.
Prišla sam vratima gurnuvši nekoliko učenika koji su odlazili prema njima, a zatim ih otvorila. Potrčala sam prema lovcima tražeći one koji su mene zanimali. Dok sam prolazila kraj njih, vidjela sam poznate osobe na nosilima. Bili su to vukodlaci iz Parisovog čopora. Preko nekih je bila bijela krpa, a to je značilo da su bili mrtvi. Vidjela sam, po izrazu lica, da su neki bili u nesvijesti, dok su se drugi derali i grčili od boli. Šokirano sam gledala u njih i drhtala od straha moleći se da ne pronađem među njima i Parisa.
„Dita!“ –začula sam muški, stariji glas.
Okrenula sam se i vidjela Michaela kako mi prilazi. Odahnula sam i potrčala ga zagrliti.
„Jesi li dobro?“ –upitala sam ga.
„Da.“ –odgovorio je. „Dosta njih je poginulo na licu mjesta.“
„Zašto vam je trebalo toliko da se vratite?!“
„Doživjeli smo još jedan napad. Tada je umrlo nekoliko lovca!“
„O, ne...“
Odmahnuo je glavom.
„Demoni, vukodlaci, vampiri...“ –počinjao je. „Svi su se niotkuda pojavili! Bilo nas je premalo. Jedva smo ih uspjeli pobjeći!“
„Gdje su Jasion i Paris?!“ –upitala sam ga preplašeno.
Prstom mi je pokazao iza mene, a ja sam se okrenula i vidjela Jasiona kako grli Dianu i ljubi ju. Odahnula sam vidjevši da je on bio dobro, ali pogledala sam oko sebe i nigdje nisam mogla pronaći Parisa. Počinjala me hvatati panika.
„Tata, gdje je Paris?“ –pogledala sam ga preplašeno.
Promatrao me iznenađeno. Vjerojatno se začudio što sam ga nazvala tata jer to nikada nisam činila; niti kad sam bila mala. I ja sam se začudila zbog toga, ali ono nije bilo bitno u onom trenutku.
„Gdje je, Michael?!“ –proderala sam se.
„Dita...“ –čula sam Parisov glas iza sebe.
Zaklopila sam oči, duboko uzdahnula i okrenula se. Stajao je nedaleko od mene. Imao je krvavo rame, ali na sreću... nije mu se desilo nešto puno gore. Potrčala sam prema njemu i zagrlila snažno, a on je zajaukao.
„Što je?“ –upitala sam.
„Mislim da sam slomio rame.“ –odgovorio je uzdahnuvši. „Ništa što neće zarasti za najviše sat vremena!“
Odmahnula sam glavom i poljubila ga, a on me obgrlio zdravom rukom. Prislonila sam ruku na njegova prsa i slušala otkucaje njegovih prsa samo kako bih se smirila. Zamalo sam se rasplakala od sreće kad sam ga vidjela ondje: živog.
„Kako je Huch?“ –upitao me.
„Eloette ga je spasila. Trenutno odmara dok se u potpunosti ne oporavi!“ –odgovorila sam mu i nasmiješila se, a on mi je uzvratio. „Možda bi bilo najbolje da ti Eloette pregleda rame. Brže će zacijeliti!“
„Moram samo malo trpjeti bol. Nije to ništa, Dita!“
„Mrzim kad se muškarci prave snažni.“
Zakolutao je očima.
„Hoćeš li biti sretna ako odem k njoj?“ –upitao me.
„Hoću. Idi odmah! Ja moram pomagati ozlijeđenim ljudima.“ –objasnila sam mu.
Klimnuo je glavom, rukom mi pomilovao obraz i poljubio u usta.
„Volim te.“ –rekao je.
„I ja tebe.“ –poljubila sam ga. „A sada idi kod Eloette!“
Nasmiješio se i odmahnuo glavom, a zatim se udaljio od mene. Potrčala sam pomagati ljudima koji su trebali moju pomoć. Osjećala sam se užasno što sam morala slušati onu dernjavu, ono jecanje osoba koje su izgubile nekoga i onih koji su ozlijeđeni... Nikad takvo što nisam doživjela jer sam inače ubijala demone, ali nikada nisam odlazila na misijama gdje bih se vračala sa ozlijeđenim ljudima.
***
Ležala sam u kadi, u pjenušavu i mirišljavu vodu, gledajući u strop. Najmanje pola sata sam se brinula o ozlijeđenim nekadašnjim kolegama i prijateljima. Neke sam držala za ruke, govorila im kako će sve biti u redu i kako će se izvući iz onoga, ali da samo trebaju malo izdržati bol.
Gledala sam ih kako umiru, a uvjeravala ih da će preživjeti. Naravno, znala sam i sama da neće jer su ipak bili previše ozlijeđeni i previše krvi su izgubili na putu do akademije, ali sigurno im nisam mogla reći da ipak neće preživjeti.
Uzdahnula sam i zaklopila oči, ali kad su mi se one scene stvorile ponovno sam ih otvorila jer više nisam željela razmišljati o onome što se događalo. Zapravo, jako me zanimalo što se dogodilo da su iznenada počeli napati vukodlake koji im nisu ništa napravili. Paris im nikada nije rekao da napadnu nekoga bez razloga i nitko nije htio učiniti ništa loše pošto su znali da bi Alfa bio ljut na njih da ga nisu poslušali.
Iz razmišljanja me omelo kucanje na vratima.
„Tko je?“ –upitala sam.
„Paris.“ –odgovorio je. „Mogu li ući?“
„Da.“
Pogledala sam prema vratima, a ona su se otvorila. Paris mi se nasmiješio. Rame mu više nije bilo slomljeno. Kao što je rekao, zacijelilo je i bilo mi je drago zbog toga. Eloette mi je čak rekla da nije potrebno da mu pomogne kad će mu samo zacijeliti i da je njena pomoć potrebnija onima koji su na samrti kao što je Huch bio.
„Jesi li dobro?“ –upitao je. „Već dosta si ovdje.“
Klimnula sam glavom i pogledala ispred sebe. Zatvorio je vrata, napravio nekoliko korala i čučnuo kraj mene. Pogledala sam ga krajičkom oka, a zatim okrenula pogled prema njemu.
„Što je bilo?“ –uzvratio je.
Naravno, odmah je znao kad nešto nije u redu sa mnom, kad me nešto muči. Nikada ništa nisam mogla sakriti od njega kao što niti on to nije mogao od mene.
„Sjećaš li se kad si se tek vratio na akademiju, nakon tri godine?“ –upitala sam ga. „Kad si došao pričati sa mnom na krovu?“
„Da.“ –klimnuo je glavom.
„Sjećaš li se kad si mi pričao kako si se osjećao kad biste odlazili u lov?“
„Da.“
„Tako sam se ja osjećala danas!“
Oblikovao je usta u slovo o.
„Ono što sam vidjela je bilo užasno.“ –uzdahnula sam i zaklopila oči. „Znam da je glupo, ali... Ne znam kako da ti to objasnim! Drugačije je kad vidiš takvo nešto nego kad ubijaš demone oko sebe.“
„Znam kako se osjećaš, Dita!“ –rekao je. „Ali pokušaj ne razmišljati o tome!“
„Teško je... Teško je jer čujem njihovo vrištanje u svojoj glavi!“
„Znam, ljubavi!“
Odmahnula sam glavom i nagnula ju na kadu, a on mi je pomilovao lice.
„Što se dogodilo, Paris?“ –uzdahnula sam. „Zbog čega su vas napali?! Zbog čega su počeli napadati?“
„Ne znam, ali imam namjeru otkriti!“ –uzvratio je odlučno.
„Nemoj napraviti nikakvu glupost, ok?!“
„Rekao sam ti da imam namjeru otkriti zbog čega su nas napali! Ubili su nekoliko mojih ljudi, Dita, a ostali se bore i dalje za život! Ne mogu proći nekažnjeno!“
„Ne želim da kreneš sam na njih! Ne želim da i ti nastradaš!“
„Moram doznati što se dogodilo!“
Odmahnula sam glavom i poprskala ga.
„To ne znači da se moraš ubiti!“ –uzviknula sam.
„ŠTO BI TI UČINILA DA NETKO NAPADNE TVOJE?!“ –proderao se.
„Sigurno ne bih otišla u sigurnu smrt!“
„Ti bi to riješila samoubojstvom, je l' da?! Kao što si htjela riješiti činjenicu da si demonka!“
Ošamarila sam ga, a on me ljutito pogledao. Dignula sam se iz kade, obgrnula ručnikom i izašla iz kupatila zalupivši vratima. Nisam mogla vjerovati da je spomenuo ono što se davno dogodilo, ono što je davno trebalo biti zaboravljeno. Bila sam bijesna na njega, a i zabrinuta jer nisam znala što je želio učiniti. Bojala sam se da bi mogao krenuti u potragu za napadačima i ubojicama. Nitko nije znao tko ih je poslao, ali većina je osjetila na svojoj koži koliko su snažni bili.
• 10:05 • 26.07.2010. •
komentiraj • 6 •
